Prije dosta godina otišla sam na kavu s prijateljicom i njezinim trogodišnjim sinom koji se igrao oko nas. U jednom trenutku došao je do mame i s nogu je posisao. Nikad neću zaboraviti svoje iznenađenje tom scenom. Nije mi bila grozna, samo neubičajena.

Naravno da nisam ništa komentirala jer što se tu ima komentirati s majkom koja očito ima svoj odnos s djetetom koji funkcionira. Osim toga seljački je komentirati tuđe dojenje.

Zato mi je smetalo kad bih vidjela kako dojilje komentiraju majke koje djecu hranu na bocu. Zašto imaju potrebu dijeliti lekcije mami koja očito neće početi dojiti nakon tih komentara.

Nisam voljela dojenje, tuđe komentare još manje.

Znaš, meni je dojenje nešto najljepše vezano za dijete.

Meni nije, jako se mučim, dijete teško zahvaća bradavicu, mlijeka nikako da ima dosta, sve na kapaljku.

Ma samo se trebaš potruditi.

Trudim se, svakih sat i pol dojimo i onda još imam izdajalicu. Pijem čajeve za dojenje, masiram, stavljam tople obloge da potakne 'flow', ali jednostavno ne ide.

Svaka mama može dojiti, samo se trudi.

Taj se razgovor zaista odvio. Više puta u sličnim rečeničnim kombinacijama. Sve su majke dojilje oko mene znale da ja mogu dojiti, ali, eto, ne trudim se dovoljno. I to je boljelo čuti. Da se ne trudim. Onda kad sam se jako trudila, kad sam plakala od bolova, od nemoći da nahranim dijete, od grižnje savjesti jer bih bebici dala zamjensko mlijeko samo kako ne bi više plakala od gladi. Nisam imala dovoljno mlijeka, nije došlo ni nakon tjedan, ni nakon mjesec dana… Uvijek je to bila neka polovična količina koja bebu ne bi zadovoljila. I što sam trebala? Pustiti da dijete bude gladno. Dala sam joj zamjensko mlijeko.

Majčino mlijeko je dobro, no nije jedino presudno za zdravlje djece. I molim vas, ako vam je teško dojiti ili uopće ne dojite, niste loša mama.



Ne mogu svi dojiti jednako. Ili ne mogu dojiti jednako lako. Uvjerila sam se na vlastitom primjeru. O, bože, koliko sam se nadala da će nam to ići lako, da ću je dojiti barem do godine dana! Željela sam to, čitala sam o koristima dojenja, sve sam znala. Ali nije išlo kako sam mislila da će ići. Ni uz šeširiće, ni uz izdajalice, ni koliko god je beba bila na meni. A bome je prva četiri mjeseca života bila na meni 80 posto vremena jer je samo tako mogla zaspati. Bile smo povezane, ali ja joj nisam mogla ponuditi sve što je trebala.

Nisam voljela dojenje, bilo je mučno sve oko toga. Plakala sam stalno, ja nesposobna da budem mama. Ja, koja ne mogu nahraniti svoje dijete. Ja, čije je dijete gladno jer sam ja nesposobna. Ja, jedina ja ne mogu.

Od grižnje savjesti povjerila sam se jednoj mami, pa drugoj, pa trećoj… Mnoge su mi u privatnim porukama rekle: "I mi to radimo, pusti ove što komentiraju, očito imaju sreće s produkcijom mlijeka."

Skužila sam da u krugu od 10-ak novopečenih mama oko mene samo njih tri doje bez ikakvog problema, još dvije muče se kao ja, dok je pet njih odustalo gotovo u startu.

Khm, možda i nisam usamljena u svemu ovom, osjetila sam olakšanje. Možda ipak nisam najgora mama.

No ne usudimo se govoriti o nedojenju jer te napadaju sa svih strana da MORAŠ DOJITI. U bolnici, u mamećim grupama, rode, druge mame…

"Je l' dojiš?", svi koje sretneš pitaju te dok ti zure u sise, pokušavajući valjda prema veličini sisa vidjeti jesi li dojilja. Ne ljutim se na te koji to pitaju, mislim da je često to tzv. small talk, da ljudi ne znaju što bi pitali neku mamu. Ispada nekulturno jer je dojenje stvar intime, no zaista ne mislim da su zle te žene koje te pitaju. To su neka od klasičnih pitanja, baš kao i "Spava li beba?". Nisam se ljutila na to.

Ljutila sam se, ili bolje rečeno razočarala sam se u neke bliže osobe koje su mi davale jasno do znanja da je MAJČINO MLIJEKO JEDINO DOBRO I DA RADIM NEOPISIVU ŠTETU SVOM DJETETU. Nisu me saslušale, samo su mi htjele odgovoriti kako su to one radile i što misle. Jer ljudi ne slušaju druge ljude kad se požale. Nešto kao naš predsjednik s cijevima i ona baka iz Gline nakon poplave. To je otprilike to. "Znam kako ti je" u situaciji kad nema pojma kako mi je!

Dojite svoju djecu što dulje možete. To je dobro za njih.

Isto tako, ako ne možete dojiti, želim vas utješiti. Mnoge od nas nisu dojile koliko su to željele.

I ne, neće vam dijete odmah imati manji imunitet, biti stalno bolesno, biti debelo i nemam pojma više što sve piše. Moje vrtićko dijete manje je bolesno nego dijete naše poznanice čije dijete još uvijek s dvije godine sisa. Moje dvoje 40-godišnjih prijatelja koji nisu dobili kap majčina mlijeka krajem 70-ih nisu ni debeli ni bolesni.

Svi potencijalni scenariji ne moraju se dogoditi. Majčino je mlijeko dobro, no nije jedino presudno za zdravlje djece. I molim vas, ako vam je teško dojiti ili uopće ne dojite, niste loša mama. Jedina osoba koja vam može reći kakva ste mama jest vaše dijete. Sve ostalo su šumovi. U našoj i tuđim glavama.

Barbara Slade Jagodić mama je djevojčice Mine
Barbara Slade Jagodić mama je djevojčice Mine (Foto: Barbara Slade Jagodić/Privatni album)

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju