Imate li „samo“ jedno dijete, vjerujem da vas je netko pitao kad će drugo. Iako uobičajeno, nekulturno je ispitivati nekog kad će drugo dijete. Čak i kad to umotate u šalu. Pa se ipak pristojno osmjehnete tom nekom onako umorni jer dijete nije spavalo već tri noći zbog temperature, a ni vi skupa s njim. Izustite „i s ovim jednim je teško.“ E, tu su vas čekali.

Ma joj, čekaj da imaš dvoje, prokomentira ta osoba, s jednim je lako, jedno ko nijedno.

Imate li „samo“ jedno dijete, vjerujem da ste čuli to famozno „jedno ko nijedno.“

Ne znam kako vi gledate na svoje dijete, ali meni moje dijete nije nijedno. I ne volim da mi govore da se ne važi to što sam rodila. Jer sam rodila jedno. Puj, pik, ne važi se to jedno? Bilo je probno? To nije dijete, a ja nisam roditelj? Kad se točno postaje roditeljem, s dvoje djece? Ima li neko natjecanje kome je teže u životu obzirom na broj djece?

Što kažu roditelji s desetero djece ovima sa „samo“ dvoje? Kako biste se osjećali da vam netko s velikim brojem djece kaže „Pravo bogatstvo je kad imaš njih deset!“ Izgleda da su nekim drugima siromašni oni roditelji sa samo dvoje djece. Usporedbe ubijaju veselje.

Dopustite da vam ukratko ispričam našu priču. Pričala sam u nekim ranijim kolumnama o tome kako smo dugi niz godina čekali dijete, ali možda ipak ne pratite sve što pišem pa da vam približim kontekst kako biste bolje razumjeli zašto mi takvi komentari nisu simpatični.

Sasvim je u redu imati jedno, dvoje ili desetero djece. Ali misliti da ste bolji roditelji jer imate dijete više od nekog je van pameti.

Naše dijete, ono jedno jedino, došlo je na svijet iz mamina i tatina OSMOG pokušaja potpomognute oplodnje. I nakon nekoliko spontanih pobačaja. Reći mi da je moje dijete nijedno, ma i u najvećoj šali, meni nije nimalo duhovito. Možda nekom jest, ali meni nije. Jeza me prođe kad se sjetim svih tih nadanja da ćemo proširiti svoju obitelj, svih suza i razočaranja.

Stavite se u situaciju da godinama pokušavate dobiti i to jedno dijete i da vam netko ide dobronamjerno indirektno reći kako biste trebali roditi još jedno. U mom slučaju to je nemoguće. Što da ja radim s vašim simpatičnim komentarom o jednom djetetu koje jadno, neće imati bracu ili seku?

Znam da ljudi nemaju loše namjere kad pitaju ni potpune strance kad će drugo dijete. Isto tako znam da nemaju zrno kulture da se zaustave u toj seoskoj znatiželji zavirivanja u tuđu postelju.

Okanite se tog "small talka“, smislite nešto drugo što ćete pitati neku mamu koja vam nije sestra ili prijateljica. S bliskim ljudima dijelimo svašta, s vama ne želimo dijeliti puno toga.

Zato ponekad budem i ja bezobrazna pa odgovorim Da je vratim onda kad ništa ne vrijedi? Slobodno zamislite količinu neugode i posljedičnog izmotavanja.

Sasvim je u redu imati jedno, dvoje ili desetero djece. Ali misliti da ste bolji roditelji jer imate dijete više od nekoga, to je izvan pameti. Život i uspjeh ne mjere se onim tko je napravio ili rodio više djece, je li dijete muško ili žensko, je li prohodalo s deset ili petnaest mjeseci. Puno je tu slučajnosti. Puno se djece nije začelo namjerno, spol djeteta ne možete birati, a bome ni kad će prohodati. Ponositi se time nema previše smisla.

Eno mu se opet rodilo dite, u Dalmaciji se znaju nekad rugati muškarcima koji dobivaju samo kćeri. Znam da nekima to i nije simpatična zezancija jer se očekuje muško u obitelji, nositelj prezimena. Pa onda tjeraju žene da budu trudne sve dok se ne pojavi mali u obitelji.

Jeste li ili ne dobri roditelji, vidjet ćete s djetetovih 10, 18 ili 30 godina. Možda ono žensko „jedno ko nijedno“ bude bolji čovjek od susjedova tri sina. Tko zna.