Svi se sjećamo prvih koraka u profesionalnom životu s ružičastim naočalama čvrsto postavljenima na nosu. Rijetki su oni kojima ta boja i danas obilježava poslovna iskustva, a kakva su ona bila kod naše kolumnistice Martine provjerite u njezinoj novoj kolumni u kojoj će se zasigurno pronaći mnogi

Ponovno se sastajem s Papirkom točno u 23:30:25h koji me upoznaje sa svojim uskovezanim prijateljem Češljom. Nakon svakog postupka bez obzira na ishod, taj isti Češalj me podsjeti te pomno probire dok ne otpetlja čuperak zbog kojeg je nastao problem.

Nekada je za to potrebna njegova mama Četka, jer većinu puta problem nije bio u meni. Prebirala bih po najsitnijim detaljima te slagala mozaik u glavi kako bih došla do odgovora na pitanje ZAŠTO BAŠ MENI.
No, na nesreću, odgovora suvislog nema, jer je dobro poznato da osoba koju brine isto pitanje, nije kriva za buđenje određenog nemilog događaja.


Ružičaste naočale nadobudnog tinejdžera
Je li vam poznat osjećaj olakšanja psihičke i fizičke prirode, kada završite školovanje?
Ne znam kako ostalima, ali meni su sa 17 godina na licu još uvijek još bile ružičaste naočale koje pridržava kvrga na nosu izazvana slučajnim lupanjem u zid usred sna.
Na tim istim naočalama sam odlučila pojačati boju, jer je svijet, tako se barem činilo, bio prava bajka pri završetku školovanja.
Zapravo i iskreno, čudim se sama sebi kako se nisam prijavila za predsjednika države s tolikom količinom samopouzdanja i uvjerenja kako je cijeli svijet moj.
U svojoj nadobudnoj glavici za mjesec dana sam diplomirala na Modnom dizajnu, Filozofskom fakultetu i Politologiji, a u zbilji na lokalnoj televiziji.
Dok su se moji vršnjaci hvatali knjige, ja sam krenula na audiciju za voditeljicu dječjeg kviza nedaleko od svoje kuće.


Prva audicija na lokalnoj televiziji
Sjećam se toga kao da je bilo danas. Sjećam se mirisa i okusa žestokog pića (točnije rakije) koju sam gucnula kako bi me opustila.
Da se razumijemo, meni je lokalna televizija tada bila kao CNN ili BBC, pa sam očekivala kako će me prvo pripremiti uz seminar na kojem će me naučiti kako gledati u kameru, što pričati i kako se smješkati.
No zbilja je bila nešto potpuno drugačija od tog filma u mojoj glavi.
Prva audicija je prošla bolno.
Stajala sam u neadekvatnoj košulji roze boje u holu televizije kada me moj budući mentor (mislim da niti nije bio mentor, tako sam ga prozvala kako bi zvučalo profesionalnije) opomenuo da krenem u studio, jer za pet minuta počinje kviz.
HA, ŠTO, MOLIM?!Pogledala sam kolegicu koja je stajala kraj mene i smješkala se, jer je njoj to bilo negdje stoto izlaganje kamerama.
Jedino što sam mogla pomisliti je... Martina daj petama vjetra i istrči u stilu Forrest Gumpa iz zgrade!


'Mama i tata, idem postati novinar....'
U trenutku odustajanja sjetila sam se poruke koju sam ostavila roditeljima na stolu.Na njoj je pisalo 'MAMA I TATA, IDEM POSTATI NOVINAR!VAŠA TINA' i nikako si nisam mogla dopustiti da odustanem, a trebala sam, jer upravo taj posao mi je ulijevao nadu narednih deset godina da ću jednoga dana potpisati ugovor na neodređeno.
Prvi puta u eteru, na ekranu, izgledala sam doslovno kao drveni poglavica koji je redovno stajao kraj vrata u humorističnoj seriji 'Kafić Uzdravlje'. Druga audicija je bila popraćena jačom dozom (gutljaj i pol više) rakije, pa sam progovorila čak tri puta 'HALO?', a četvrta......dovoljno je reći da me je prije četvrte nazvala konkurentica i rekla da je dobila posao te da se ja ne moram sutradan pojavljivati na televiziji.

Atipična ljubomora konkurencije
Ne moram niti spominjati bezobrazluk izazvan atipičnom ljubomorom gospodične koja je igrala na sigurnu kartu.Naime, ako se poglavica priče (odnosno ja) ne pojavi(m), ona dobiva posao.
U svakom kolektivu, mora postojati crv koji nagriza kvalitetno drvo. Poneki crv postigne cilj, pa ga izgrize, a neki ga samo načme.To sve ovisi pod kojom ste zvijezdom rođeni i oko toga nema puno filozofiranja.
No, sva sreća na dobrim i dragim ljudima kojih se u kolektivu i pronađe, zaprimila sam poziv kako moram dati sve od sebe te da malo više prakticiram komunikaciju s gledateljstvom.


(Metaforičko) Osvajanje Mount Everesta
Na dan odluke za voditelja, pojavila sam se i potpuno zasjenila pokvarenu kolegicu. Pričala sam od početka do kraja, gledatelji su me obožavali, a ja....ja ne znam niti dan danas nakon deset godina otkuda mi tolika snaga. Mora da se
adrenalin, bijes kao i sam dar govora pomiješao i izazvao erupciju u mojoj glavi.
Nikada neću zaboraviti dolazak kući te večeri. U obiteljskom domu je vladala nevjerojatna euforija i radost u tolikoj količini da sam se osjećala kao da sam u najmanju ruku osvojila Mount Everest.
Sutradan sam primila poziv od mentora (mentor...to tako zvuči profesionalno) da dođem na posao u 18:30h isti dan.
Ogromno veselje zbog dobitka posla nije dalo niti naslutiti da sam prebacila u rikverc i da je to sve samo ne dobro.

>> Novo na Zadovoljnoj: Dnevnik (ne)radne knjižice

Pišite nam!
Ukoliko i sami imate slična iskustva kao Martina pišite nam na zadovoljna@novatv.hr, olakšajte svoje misli, zajedno ćemo se lakše nositi s problemima koji su naša svakodnevica!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju