Upravo u ovo vrijeme prošle godine, netom prije Interlibera, u hrvatskim je knjižnicama provedeno istraživanje o najposuđivanijim naslovima i žanrovima književnosti.

Rezultati do kojih su došli Brend kultura i agencija Valicon putem anketa pokazali su da čak 48 posto Hrvata čita barem jednu knjigu mjesečno, a da većinu njih čine žene. Zanimljivo je i da su se na samom vrhu najčitanijih žanrova tada našli ljubavni romani, uz bok s kriminalističkima.

Iako nipošto ne vjerujemo u stereotipe da samo žene čitaju ljubavne romane ili pak da je to jedino štivo za kojim posežu, upravo je od njih počela kultura čitanja u Hrvatskoj, i to s romanom „Zlatarovo zlato“ Augusta Šenoe, književnika koji je rođen na današnji dan davne 1838. godine.

Poticanje čitanja na hrvatskom jeziku
U njegovo vrijeme, na smjeni književnih epoha romantizma i realizma, kvalitetno štivo na hrvatskom jeziku naprosto nije postojalo. Čitali su se romani na njemačkom i francuskom jeziku, a upravo je Šenoa odlučio dati sve od sebe da tome stane na kraj, baš kao što je to nakon njega nastojala učvrstiti i Marija Jurić Zagorka.

Šenoa je vjerovao da književnost mora imati poučnu, popularnu i zabavnu svrhu te je smatrao da će romanima namijenjenima širokom građanstvu, u prvom redu ženama za koje se tada smatralo da imaju vremena za čitanje, popularizirati čitanje na hrvatskom jeziku.

U dane kada se znalo da u Vijencu izlazi novi nastavak romana, na kioscima su se stvarali redovi, a žene su s nestrpljenjem očekivale nove ljubavne zaplete u vezi Dore i Pavla.

Upravo je zato napisao prvi hrvatski povijesni roman u kojem se snažno isprepleću ljubavi i povijesni elementi. Prije samog pisanja detaljno je istražio povijesne dokumente o Zagrebu i Medvedgradu iz 16. stoljeća, a potom je, kombinacijom stvarnih i izmišljenih likova, stvorio roman koji je na našim prostorima pokrenuo lavinu romanesknih ostvarenja.

'Zlatarovo zlato'
'Zlatarovo zlato' (Foto: Sonja Kovač)

Njegovi junaci Dora Krupićeva i Pavao Gregorijanec svojevrsna su verzija Romea i Julije, dvoje mladih koji dolaze iz suprotstavljenih obitelji, iz različitih društvenih slojeva, a upravo je taj element privukao brojno čitateljstvo. Kako tada nije postojala praksa tiskanja romana na našim prostorima, Šenoa je dijelove svog romana objavljivao u nastavcima u Vijencu, uvijek prekinuvši radnju u najnapetijem trenutku. U dane kada se znalo da izlazi novi nastavak, na kioscima su se stvarali redovi, a žene su s nestrpljenjem očekivale nove ljubavne zaplete u vezi Dore i Pavla.

Vila kućnog ognjišta
Dora Krupićeva zamišljena je kao idealna književna junakinja, kao prava vila kućnog ognjišta. Ona je lijepa, crnooka, plemenita, mudra, hrabra, nadasve iskrena i, iznad svega, nedužna žrtva ljudske zloće i zavisti. Pavao je gotovo njezina muška verzija, uz dodatak onog viteškog, snažnog epiteta.

Njihova je ljubav, baš kao što i priliči jednom ljubavnom romanu, na brojnim kušnjama i u nju se neminovno upleću drugi ljudi. Tu je Grga Čokolin, kojeg je Dora odbila kada je zaprosio njezinu ruku jer ga nije voljela, a s druge je strane Klara Grubar, žena koja se Pavlu želi osvetiti jer je odbio ne samo brak s njom, nego i njezino, prema njezinu mišljenju, poželjno i predivno tijelo.

Dora Krupićeva do danas je ostala jedna od najprepoznatljivijih junakinja hrvatske književnosti.

Dok je Dora prikazivala sve ono što bi prava Zagrepčanka Šenoina doba trebala biti, Klara je njezina sušta suprotnost. No to nije samo do ljubavnih zapleta i stvaranja ljubavnog trokuta, nego su se u književnosti 19. stoljeća stranci prikazivali kao nepoželjni i loši, a domaćini kao oličje savršenstva. Kako Šenoa piše iz pozicije sebe kao Zagrepčanina, tako je stvarao i svoje likove.

I zato je Klara kao izvanjski element potpuna suprotnost Dori. Dok je Dora mila i čedna, Klara ne može sakriti svoju ljepotu, svoje ženske čari i požudu koju osjeća prema muškarcima, ali ni snagu koju ima, prema Šenoinim riječima, baš poput muškarca. No ni sve to nije joj pomoglo da osvoji Pavla Gregorijanca.

U maniri romana s elementima romantizma, realizma i naturalizma, sretan kraj za Doru i Pavla naprosto nije bio moguć, no stalno praćenje daljnjih koraka, čitateljice je prikovalo uz Vijenac, a kasnije i uz tiskane verzije romana.

Dora je do danas ostala simbol idealizirane žene i jedna od najprepoznatljivijih junakinja hrvatske književnosti.

No Šenoa ni u svojim kasnijim djelima nije odustajao od prikazivanja idealiziranih žena, što je bilo u svrhu buđenja nacionalne ljubavi i borbi za hrvatski jezik. Tako je i njegova junakinja učiteljica Branka iz istoimenog romana idealizirana, prikazana crno-bijelom tehnikom, a opet je uz nju vezana i romantična ljubavna priča u vidu grofa koji ulazi u njezin život.

Budimo same svoje junakinje

Za razliku od 19. stoljeća, današnja se vizura ženskih romana značajno proširila. Žene nipošto ne čitaju samo ljubavne romane niti pak žude samo za time. Iako još uvijek ponekad nesvjesno vjerujemo u bajke, pa se moramo podsjetiti da nema prinčeva na bijelom konju ni Pavla Gregorijanca, u svima nama čuče neki Dorini elementi, no na ponešto drugačiji način.

Zadržimo neke Dorine elemente, ali budimo i same svoje junakinje.

Baš kao i Dora, današnje su žene hrabre i mudre, ali te svoje osobine znaju iskoristiti za činjenje dobra za sebe i druge, za stremljenje onome što vole.

Znamo da ne možemo i ne smijemo biti samo junakinje ljubavnih romana, nego prave „buntovnice“ koje se znaju izboriti za ono što žele. I zato na Interliberu, uz primjerak „Zlatarova zlata“ (jer je uvijek dobro imati police ispunjene klasicima), posegnite i za oba dijela „Priča za laku noć za mlade buntovnice“ i podsjetite se što sve možete. Budite vlastita junakinja.

Još 1929. godine na pročelju Kamenitih vrata postavljen je kip Dore Krupićeve, rad kipara Ive Kerdića
Još 1929. godine na pročelju Kamenitih vrata postavljen je kip Dore Krupićeve, rad kipara Ive Kerdića (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju