U novoj epizodi videoserijala Dreskod preko puta našeg stilista Marka Grubnića sjela je svestrana Alka Vuica koju ovih dana imamo priliku gledati i u showu Nove TV "Tko to tamo pjeva?".
Alka i Marko razgovarali su o suradnji u spomenutom showu, modi, pisanju pjesama, majčinstvu, prijateljstvu...
Je li ovo prvi put da te ja oblačim?
Pa, ja mislim da je. Uglavnom si ulazio u moj ormar i uvijek si se volio igrati u mom ormaru, ali ovako da mi baš radiš stajling i da te ja slušam i da se ne petljam, ovo je prvi put.
Igranje u tvom ormaru, iskreno ću ti reći, za mene je ostvarenje snova jer ti zaista imaš ozbiljan fundus doma. Koliko si to godina skupljala i posuđuješ li ti to ili si škrta kad je riječ o odjeći?
Nisam, znaš da sam i tebi posudila davnih dana za Maju onu brazilsku perjanicu. Ja stvarno skupljam stvari i moram reći da me i u ovim godinama to jednako veseli kao kad sam imala 18 godina. Krpice me strašno vesele i zapravo je šteta da se ne bavim modom. Mislim da bih totalno uživala u tome, ali nikad nije kasno, je li tako?
Ti si 40 godina na sceni. Znaš li ti uopće koliko si pjesama napisala što za sebe, što za druge izvođače?
Ne znam sad točan broj zato što se to stalno mijenja. Ja stalno nadopisujem pjesme, i noćas sam jednu napisala Joli. Ima ih oko tisuću kada bi se sve skupilo, nisam tako plodonosna kao Huljić, ali bit ću.
Ti si prava umjetnica u punom smislu te riječi. Kako to izgleda kad pišeš pjesme, pišeš li ih u krevetu, imaš li neko određeno mjesto, bilo gdje u kući? Je li to razbacano na sve strane?
Nije razbacano, ali nije mi složeno. Pjesme uvijek pišem rukom. Kad pišem prozne tekstove, pišem naravno direktno na računalu, nekad prije na pisaćoj mašini, ali pjesme uvijek rukom i obično se nalaze u bilježnicama, čak i na nekim papirima. Onda ja to skupljam, pregledavam, evo, tek sad to slažem i pravim nekakav fundus, ali ima jako puno pjesama koje nisu sortirane i koje čak i ne znam gdje se nalaze i stalno se spremam kako ću to sve posložiti, valjda hoću.
Miris lješnjaka i nebo boje indiga, otkud crpiš takve pjesničke slike?
Lješnjak nema baš neki specifičan miris. Da sam rekla miris cimeta... Uopće ne znam zašto mi je to došlo. Voljela sam u to doba tortu od lješnjaka. Znam jednu tortu od lješnjaka koju je pravila moja kuma, i dandanas osjećam to. Ali baš je bilo nespecifično. Ja sam uvijek voljela da kad nešto napišem, to bude drugačije, nelogično.
A je li to autobiografski?
Pjesma Gdje Dunav ljubi nebo apsolutno je autobiografska. Većina mojih pjesama na neki su način biografske, osim nekakvih ludih. Ali, recimo, Moj mali je opasan napisala sam svom sinu kad je bio mali. On nosi jaknu sa nitnama. Dobro, ja sam to sad izmislila da pije pivo bez pjene, on je imao dvije-tri godine. Kupila sam mu jaknu s nitnama, tek je progovorio, ali to je bila pjesmica napisana za njega.
Je li ti danas žao što si neke pjesme dala drugim izvođačima?
Nije mi nikad žao, promislim o tome, ali, recimo, napravila sam na svom novom rock-albumu, koji sam napravila u suradnji sa Zoranom Šerbedžijom, obradu Danas sam luda, pjesme koja je u biti bila napisana da je ja jednom otpjevam na jednom od svojih albuma, ali je Josipi Lisac falila brza pjesma i onda sam joj prepustila tu pjesmu. Ali konačno sam je i ja otpjevala.
Bi li mi mogla izdvojiti najemotivniji trenutak u karijeri?
Bilo je puno emotivnih trenutaka u mojoj karijeri, ali mislim da je vjerojatno najemotivnije kad čuješ svoju pjesmu na radiju. Pogotovo pjesmu koju sam otpjevala ja i koja je tako moćno zvučala kao što je Laži me, tad sam se rasplakala, to je stvarno bilo fantastično. Nevjerojatno kako pjesme totalno drugačije zvuče i nisi ih ni svjestan dok ih ne čuješ na radiju. Nema veze što si ih sto puta čuo dok su se radile u studiju, ali kad na radiju čuješ svoju pjesmu, to je nevjerojatan doživljaj.
Da se nadovežemo na to, jesi li oprostila laž ako je ljubio najbolje?
Da, ja u toj pjesmi govorim da me uopće nije briga što mi laže, da sam u tom trenutku sretna jer on to radi najbolje.
Je li ti se to dogodilo?
Kako ne, ta je pjesma isto autobiografska. Ona kaže miriše kiša i Ljubljana, sve se događa u Ljubljani, jedna stara ljubav koja se obnovila u Ljubljani, obnovila mi je zapravo i život s tom pjesmom.
Ja mogu zamisliti čak i film o tvom životu kroz sve te tvoje pjesme, kroz sve što si proživjela, ali jesi li ti razmišljala o nekoj autobiografiji, knjizi?
Jesam, ja sam davnih dana i počela pisati nekakvu autobiografiju, ali nisam je nikada završila, nikako nemam vremena. Vjerujem da ću, ako mi moji penzionerski dani to dopuste, sigurno napisati autobiografiju jer ja volim biografije, volim ih čitati, mislim da je to jako inspirativno, da je to baš fenomenalno. Ali trebalo bi se povući, knjige se trebaju pisati na osami, treba otići u neku lijepu vilu gdje nikog ne poznaješ, gdje samo pišeš, uživaš, malo se kupaš, sunčaš.
Meni je prva asocijacija kad ljudi pitaju za tebe to da te baš osjećam u srcu kao mamu i sjećam se kad bih došao kod tebe, ti kuhaš najfinije na svijetu. I uvijek se kod tebe čovjek osjeća kao doma.
Ja uvijek pitam ljude čim dođu jesu li gladni, što će popiti. Halid kad je prvi put došao k meni, rekao je da imam bosansku dušu jer nije mogao vjerovati da odmah nudim jesti i piti, ali tako je bilo i u mojoj kući, ja sam tako odgojena. Moja je mama isto takva bila. Kad bi nam došli nenadani gosti, a mi smo se spremali ručati, ona bi rekla da ćemo prvo ponuditi goste, a nama što ostane. I to je tako bilo.
Koliko ustvari imaš pravih prijatelja u životu?
Marko moj, sve sam manje društvena. I to dođe s godinama. Jako mi treba moj mir, čak sam skužila da sam se puno puta previše potrošila na druge ljude i da mi to uopće nije trebalo, da bi bolje bilo da sam stvarala, radila. Mislim da s godinama dođe to da se čovjek više nekako posveti sebi i da prorijedi druženja, ne mogu reći prijatelje. Imam stvarno divnih prijatelja, prijatelja iz 80-ih, imam prijateljice iz vrtića, kad nađem vrijeme, s njima se družim.
Neki ljudi ostanu u raznim fazama. Danas se družim s dvoje-troje ljudi baš intenzivno, ovi drugi ulete, ali stvarno poznajem previše ljudi.
A kakva si kad te ljudi povrijede, kad te prijatelji izdaju, kad se razočaraš u ljude?
Joj, opasna. Užasno sam osvetoljubiva i ne volim to kod sebe. Nisam zlopamtilo, ali u tom trenutku volim se osvetiti, volim zapapriti, ali poslije me prođe. Moja prijateljica Goga često mi zna reći "da te podsjetim što ti je taj i taj napravio" jer ja zaboravim, nisam zlopamtilo. Prođe me, ali kad sam ljuta, miči mi se.
Temperamentna si.
Boli me zato što sam dobra, stvarno nastojim biti dobra i želim biti dobra i onda ne volim kad me ljudi povrijede. Naravno, to nitko ne voli, ali nisam proračunata, onda me to još duplo više boli.
Iskoristiš li onda te emocije pa napišeš neku pjesmu?
Naravno. Uvijek koristim svaku svoju bol da je dobro naplatim, da napišem neku pjesmu i da postane hit. Da, da, to uvijek koristim, te trenutke sigurno.
Ljubav prema glazbi naslijedio je tvoj sin Arian. Kako si ti njega uopće odgajala dok je bio mlađi, kakav je danas tvoj pristup prema njemu i generalno on se bavi glazbom?
Ja sam Ariana odgajala jako slobodoumno i kao slobodnu djecu Summerhilla. Stvarno nisam neka autoritativna osoba. Više sam bila frend, ja mislim.
Ali ja sam to i svojim roditeljima objašnjavala, da ne možeš postati prijatelj čovjeku s 15 godina. Dijete isto ima svoje želje, svoje potrebe, ne možeš samo autoritativno nastupati, moraš ga doživljavati kao osobu i kao ličnost i doista tako smatram, promatrati što želi. Moj je Arian vrlo tvrdoglav, on je ovan i uvijek je znao što želi, ali je odrastao u muzičkoj obitelji. E, sad, možda da sam popustila... Bilo je hoćeš mi kupiti motor ili gitaru, da sam ja kupila motor, tko zna što bi bilo, ali ja sam se opredijelila za gitaru.
Je li ti drago što je Arian producent, što se bavi glazbom, što ne izlazi iz studija?
Jako mi je drago. Malo se ljutim na njega jer mislim da je previše u studiju, mislim da bi barem trebao napraviti studio u nekoj kući s pogledom na Zagreb, a ne da bude u podrumu po cijele dane. To nije zahvalno. Neki dan sam mu pokazivala studio Davida Guette i rekla sam - pogledaj što on gleda, u kojem je on zaljevu na Ibizi, onda gleda to more, pa normalno da radi takve pjesme.
Mislim da nije lako biti glazbenik, biti producent, pogotovo u tim nekakvim zabačenim ili zatvorenim prostorima kao što su naši studiji, ali on to doista voli, uživa u tome. On kaže 'ja samo želim raditi muziku' i on je sretan kao takav. Konzultiram se s njim i nastojim biti moderna koliko mogu, mada ja sad ne mogu biti dio trap-scene, ali volim sve što je moderno, ja sam takva osoba. Ja sam blizanac, volim što rade mladi i Dino Dvornik uvijek mi je govorio da uvijek radim s mladima, mladi uvijek znaju što je dobro, što se fura.
Ti si izgradila svoj jedinstven stil, ali jesi li ti kod kuće Alka Vuica?
Ja uvijek volim biti sređena, volim da mi je kuća sređena, volim kada mi gosti dolaze urediti se, našminkati, obući se.
Cijeli intervju možete pogledati u videu na početku teksta.
