Na današnji dan 1951. godine rođen je Robin Williams, voljeni američki glumac koji nam je u naslijeđe ostavio neke od najboljih filmova svih vremena. Bilo da je bila riječ o ozbiljnim ulogama ili pak onima humorističnima, svojim je umijećem baš uvijek znao dotaknuti se gledatelja.
Jedan od njegovih najboljih filmova u kojim je odigrao glavnu ulogu, film koji je dobitnik Oskara za najbolji scenarij i koji u sebi nosi toliko vrijednih životnih lekcija, svakako je „Društvo mrtvih pjesnika“.
U spomenutom filmu Robin Williams utjelovljuje profesora Johna Keatinga koji stiže u elitnu Akademiju Welton, školu čija su temeljne vrijednosti tradicija, čast, disciplina i izvrsnost. To je odgojno-obrazovna ustanova čiji bivši učenici upisuju najbolja svjetska sveučilišta i ostvaruju vrsne karijere u području medicine, prava, ekonomije i znanosti.
Netradicionalan pristup podučavanju
No profesor Keating, koji predaje književnost, ima druge prioritete u životu. Iako i sȃm školovan u spomenutoj prestižnoj i nadasve konzervativnoj školi, svjestan je toga da postoji i onaj drugi svijet, svijet koji ne mora biti ispunjen strogim pravilima i nasljeđivanjem obiteljskog posla.
To je svijet u kojem sami otkrivamo tko smo i što smo, koja je naša misija u ovom životu i čemu uopće sve to. Upravo takav svijet predstavlja svojim učenicima, 17-godišnjim mladićima koji su do njegovog dolaska bili navikli na klasične metode podučavanja i isključivo frontalni oblik rada.
Vrata razvijanju potencijala često odškrinu upravo učitelji i nastavnici.
Zato im je već na prvome nastavnom satu s novim profesorom jasno da on nije poput drugih. Dok kod nekih to izaziva nezadovoljstvo i čuđenje, kod drugih je itekako dobro prihvaćeno. Keating na njihove sate unosi dašak svježeg zraka i sasvim drugačiji pogled na književnost.
Kako sȃm kaže, poeziju ne čitamo zato jer je simpatična ili lijepa; poeziju čitamo zato jer su teme opisane u njoj one zbog kojih ostajemo živi.
Zaintrigirani njegovom pojavom, učenici nalaze podatke o Društvu mrtvih pjesnika koje je u svojim srednjoškolskim danima osnovao upravo njihov profesor. Nalaze špilju u kojoj su nekadašnji učenici čitali poeziju te sami stvaraju novu generaciju članova Društva.
Nemoj dopustiti da tvoja pjesma bude obična
No poezija je samo kap u moru onoga čemu ih profesor Keating poučava. Ono što je daleko važnije jest to što u njih ulijeva nadu za bolje sutra, hrabrost za slijeđenje vlastitih snova, razmišljanje izvan zadanih okvira stoljetne tradicije i traženje svog glasa.
Tako mladići potaknuti novim lekcijama hrabro kreću u osvajanje djevojke koju vole, okušavanje na kazališnim daskama, otkrivanje svojih talenata. Po prvi se put zaista bore za ono u što vjeruju, pa makar to značilo i suprotstavljanje roditeljima.
Upravo je odnos roditelja i djeteta izvrsno oslikan u ovome filmu. Gotovo svi roditelji koje su svoje dijete poslali u Welton, od njih imaju određena očekivanja, bez da ih pritom zanima je li karijera koju su odredili za svoje dijete zaista ono čime se ono želi baviti. To najbolje osvjetljava primjer Neila koji počini samoubojstvo zbog roditeljske zabrane da se bavi glumom, jedinom stvari koju zaista voli i zbog koje se osjeća živim.
Jedan od najboljih filmova u kojima je Williams odigrao glavnu ulogu, film koji je dobitnik Oskara za najbolji scenarij i koji u sebi nosi toliko vrijednih životnih lekcija, svakako je „Društvo mrtvih pjesnika".
Dakako, roditelji ne vide da su oni ti koji su u krivu i da su ga oni svojim nerazumijevanjem i hladnoćom gurnuli u smrt, nego za to krive profesora književnosti i njegovo Društvo mrtvih pjesnika.
Ipak, iako je imao samo jednu premijeru, Neil je na njoj blistao i dosegnuo vrhunac svog života. Da je postao bankar ili odvjetnik prema željama roditelja, možda nikada ne bi bio toliko sretan kao u tom trenu kada je utjelovio junaka Shakespearove komedije „San Ivanjske noći“. Njegova pjesma nikako nije bila obična.
Doživotni uzori
Čak i u trenutku kada je profesor nepravedno otpušten sa svog radnog mjesta, mladići činom ustajanja na školske klupe pokazuju da im je njegova lekcija bila jedna od najvećih u životu i da ga nikada neće zaboraviti.
Vrata razvijanju potencijala često odškrinu upravo učitelji i nastavnici. U konačnici, djeca u školi i provode najveći dio svog dana, a nerijetko imaju više hrabrosti povjeriti se nastavnicima nego roditeljima. Dakako, ako je riječ o nastavniku koji zaista voli svoj posao i koji na svakom svojem satu daje sve od sebe.
Mladići potaknuti novim lekcijama profesora Keatinga hrabro kreću u osvajanje djevojke koju vole i otkrivanje svojih talenata. Po prvi se put zaista bore za ono u što vjeruju, pa makar to značilo i suprotstavljanje roditeljima.
Srećom, i sama sam svjedok da takvi nastavnici zaista postoje, čak i u hrvatskim školama. Dok se za neke od svojih učitelja i nastavnika moram poprilično namučiti da bih se sjetila njihovih imena, postoje i oni s čijih nastavnih sati nosim toliko živa sjećanja kao da su se te situacije zbile jučer.
Upravo su me oni formirali i usmjerili me prema mom putu. Dakako, bilo bi mi neusporedivo lakše u životu da sam se držala prvotnog plana o studiju prava ili arhitekture, no tada vjerojatno ne bih imala priliku raditi na projektu za koji se nadam da će utjecati na živote stotina djevojčica.
I zato nam trebaju profesori kao što je to bio John Keating.
