Što je sloboda? Pivica na balkonu nakon što klince pospremiš u krpe. Posljednja rata otplaćenog kredita za auto. Položen posljednji ispit na godini. Zbogom lošem braku i dobro jutro još jednom danu. Duboki udah i izdah. Još jedan i još jedan...
To nismo naučili iz udžbenika i knjiga jer to nije sloboda, već osjećaj slobode - s pravom bi ispravili učeni i mudri. Dodali bi i kako je ona relativna i kako se ne može samo tako pojednostaviti. Ali i kada ne znamo definiciju u njezinom relativnom i apsolutnom značenju, znamo što nam ona donosi – sreću, olakšanje i mogućnost izbora.
Kada sam bila nešto mlađa (i još malo više od toga), u danima kada sam vjerovala da će mi rečenice u udžbenicima pocrtane u četiri fluorescentne boje rasvjetliti put prema svemu onome što želim i što mislim da mogu, s tih junačkih 17 godina došla sam na prvi sat filozofije.
Učili smo kako slobodu vide Platon, Aristotel i – Pink Floyd.
Za prva dva klasičara sve je jasno napisano u literaturi, ali ovo treće ime je bilo na nekoliko puta presnimanoj kazeti, iza Depeche Modea i Smithsa, a ne pored Sokratovog učenika i učitelja Aleksandra Makedonskog. Pa kakve veze imaju svi oni zajedno? Uz početnu štrebersku paniku prihvatila sam 'igru' i započela s premetanjem polica u glavi.
Hvala svim učiteljima i profesorima koji su nas uvođenjem života u udžbenike naučili da kasnije u životu ne možemo bez knjiga.
Kasnije su uslijedile slične 'mozgalice' pa se tako nastavilo s propitivanjem i stalnim nadopunjavanjem i preslagivanjem mentalnog ormara.
KAPETANE, MOJ KAPATENE...
I tako, nakon nešto (i još malo više) godina, pojam lijepe, drage i slatke slobode naučila sam primjenjivati bolje do nekog gradiva ocijenjenog odličnim. U međuvremenu sam zaboravila mnoge misli antičkih velikana, kao na žalost puno pametnih rečenica i korisnih činjenica. Ali nisam zaboravila željeti misliti.
Hvala svim učiteljima i profesorima koji su nas uvođenjem života u udžbenike naučili da kasnije u životu ne možemo bez knjiga.
Hvala svima onima koji su nas učili poeziju slušati vlastitim ušima i umjetnost gledati svojim očima.
Hvala što nas nisu poklopili rečenicom – držite se samo onoga što piše u knjizi već nas navigirali tako da postanemo smioni kapetani, a ne mali od palube. Bez obzira je li naša luka na sjeveru ili jugu, na lijevoj ili desnoj strani obale.
'Kapetane, moj kapetane'
O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!...
Za neke su to stihovi iz zbirke poezije 'Vlati trave' Walta Whitmana, objavljene 1865. godine. Za druge, to su riječi Robina Williamsa iz filma 'Društvo mrtvih pjesnika' snimljenog 1989.
Neka to bude poezija... koja može postati što god poželite.
