Odlazak na frizuru često je poprilično sličan odlasku psihoterapeutu.
Zamislite vlastitu frizerku kako ide kući na kraju dana, umorna ne samo zato što je stajala na nogama osam sati, već i zato što je provela radno vrijeme slušajući probleme i brige svojih klijenata i pružajući savjete o širokom spektru emocionalnih i ostalih problema – od djeteta koje ne piše zadaću, preko problema u braku ili vezi pa sve do iznerviranosti stanjem u državi i svijetu.
Ako imate prijateljicu koja se bavi frizerskim poslom, vjerojatno vam je više puta rekla da se često osjeća kao terapeut i da joj se čini da cijelo vrijeme zapravo radi dva posla i pruža usluge koje nikako ne bi trebale biti u opisu njezina radnog mjesta.
Zašto bismo detalje svog života i probleme dijelili s nekim tko obuku o mentalnom zdravlju nije prošao i zašto su to najčešće baš frizeri?
Ako malo razmislimo o položaju u kojemu se frizer i klijent nalaze, shvatit ćemo da nisu okrenuti jedno prema drugom i ne gledaju se u oči – gledamo se u zrcalo i vidimo odraz frizera koji stoji iza nas, ali to je puno manje neugodno od dinamike u psihoterapiji u kojoj terapeut sjedi nasuprot klijentu i gleda ga ravno u oči. Drugim riječima, ogledalo stvara iluziju udaljenosti zbog koje se klijent osjeća ugodnije dok iznosi osobne detalje.
Slično je i dok nam frizer pere kosu, okrenuti smo mu leđima i još k tome zatvorenih očiju – naravno da se tada osjećamo sigurno i bez ikakvog pritiska.
U frizerskom salonu možemo podijeliti taman onoliko koliko želimo, a da se ne moramo brinuti o tome hoće li nas frizer smatrati odgovornim za nešto ili ispitivati detalje jer nas zapravo ne poznaje, a i nije mu posao propitivati naše razloge.
Možemo otkriti točno onoliko koliko želimo
Drugo, često kada i osjetimo potrebu otvoriti se, ne želimo nužno ići preduboko i osjećati osudu. U frizerskom salonu možemo podijeliti taman onoliko koliko želimo, a da ne moramo brinuti o tome hoće li nas frizer smatrati odgovornim za nešto ili ispitivati detalje jer nas zapravo ne poznaje, a i nije mu posao propitivati naše razloge.
Jedan od razloga je i to što friziranje može trajati dugo i imamo potrebu skratiti vrijeme pričanjem jer je to jedino što možemo raditi dok su frizerki pune ruke naše kose.
Naravno, dugo može trajati i neki liječnički pregled, no friziranje je situacija u kojoj se osjećamo ugodno i na neki si način tim činom ugađamo pa ćemo se puno prije otvoriti osobi koja nam stilizira kosu, nego liječniku tijekom nekog zamornog pregleda.
Također, frizeri imaju puno utakmica u nogama s nošenjem s raznim životnim pričama i razgovorima s različitim tipovima ljudi, zbog toga su prilagodljivi, zabavni i znaju komunicirati pa ta njihova profesionalna deformacija utječe na to da im se i mi poželimo otvoriti.
