No ono što na prvo slušanje zvuči kao zgodna, ritmična i lako pamtljiva pjesma zapravo je mnogo više od toga. Riječ je o pravoj himni feminizma koja se pojavila u vrijeme kada su se mnoge žene bojale javno izreći da su feministkinje.
To je, bez imalo zadrške, te davne 1983. izrekla Cyndi Lauper, američka pjevačica rođena na današnji dan prije 66 godina. Tada mlada djevojka iz njujorškog Queensa svojim je debitantskim albumom She's so Unuusual predstavila pravo osvježenje na sceni. Njezina iskričavo crvena kosa, hrabre rečenice i slavljenje različitosti zaintrigirale su javnost, a sve je to pomoglo da se tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća glasno pozove na prijeko potrebnu borbu za ženska prava.
No zanimljivo je da je riječ o pjesmi koju je zapravo napisao i snimio američki glazbenik Robert Hazard, a Cyndi je napravila njezinu obradu četiri godine kasnije. I upravo je ta njezina verzija postala planetarno popularna, a glazbeni video koji prati pjesmu nagrađen je Grammyjem. To je ujedno bio prvi Cyndijin singl sa spomenutog debitantskog albuma u kojem je hrabro prearadila Hazardove stihove, smatrajući ih mizoginističkima.
U svojoj je autobiografiji sama Cyndi napisala da je riječ o izrazito feminističkoj pjesmi koja je naprosto morala ugledati svjetlo dana. Dok Hazardova verzija žene doživljava kao one koje žele kratkotrajnu zabavu bez ikakvog intelektualnog naboja, Lauper je donijela poziv za jednakošću i poštovanjem. Hazard pjeva iz muške perspektive i njegova vizija „zabave“ odnosi se na, dakako, aktivnosti u spavaćoj sobi, a Cyndi je u to unijela drugačiji pogled.
U njezinim stihovima žene ne žele da ih se „skriva u spavaćoj sobi“, one žele poštovanje, žele same moći kontrolirati svoje tijelo i sve što se s njime događa. U jednom stihu kaže: Želim biti ta koja će hodati po Suncu (I want to be the one to walk in the sun), čime je jasno izrekla zahtjeve žena – želju za društvenom, ekonomskom, profesionalnom i političkom jednakošću.
No nije se zaustavila samo na tome nego je svojim videom progovorila i o potrebi poštovanja svih ljudskih prava, neovisno o spolu, rodu, rasi ili ekonomskoj situaciji, predstavivši širok raspon različitih statista koji su svi redom volontirali kako bi se spot uopće mogao snimiti s vrlo malim budžetom. Bio je to prvi glazbeni video u kojem su se pojavile žene različitih rasa.
I sve je to bio vrlo hrabar iskorak, posebno kada se uzme u obzir da se nekoliko godina ranije, tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća, feminizam vezao uz radikalnost i negativne konotacije. No ona je znala da je došlo vrijeme za promjene.
Kako je rekla u jednom svom intervjuu, odrastala je na glazbi koja je mijenjala povijest te je znala da je zato spajanje glazbenih nota i jasnih političkih razmišljanja najbolji način kako što većem broju ljudi približiti ovo važno pitanje.
Da je u tome uspjela, pokazao je i film Girls Just Want to Have Fun sa Sarah Jessicom Parker u glavnoj ulozi koji je snimljen dvije godine nakon izlaska pjesme. Iako se u samom filmu zbog restrikcije autorskih prava ne pojavljuju stihovi čuvene pjesme, jasno je što je film želio postići.
No sve je to bio samo početak tada mlade glazbenice. Tijekom godina Cyndi je postala strastvena borkinja za prava LGBT zajednice, a njezina pjesma, čak i više od 36 godina nakon objave, ne prestaje inspirirati žene diljem svijeta.
U današnjem svjetlu Cyndi Lauper mogla bi se usporediti možda jedino s Beyonce koja se također ne libi u svojim stihovima iznijeti važna društvena pitanja, napose ona vezana uz žene. I zato zaslužuje da se na njezine note još dugo pleše.
