Irena Škarec, 28-godišnja djevojka koja je veći dio svojeg djetinjstva provela u SOS Dječjem selu, otkriva kako je izgledalo njezino odrastanje. Bilo je puno uspona i padova, ali imala je veliku podršku ljudi koji su odlučili svoje vrijeme i svoje kvalitete dijeliti s njom u najosjetljivijoj dobi. Djetinjstvo velikim dijelom definira budući život, a Irena je pokazala kako izgleda život odrasle osobe koja je odrastala na drugačiji način.
Kako bi djetinjstvo onih koji žive na manje uobičajen način bilo što ljepše i radosnije pomaže i Čarli. U njihovoj akciji za domove ispunjenje ljubavlju mogu sudjelovati svi koji kupe proizvod od kojeg se donira 0,50 kuna udruzi SOS Dječje selo Hrvatska.
Možemo samo zamišljati što prođe kroz misli Irene Škarec kada vidi ružu. Po ovom predivnom cvijetu nazvan je njezin dom iz djetinjstva. U SOS Dječjem selu Hrvatska svaka od kuća bila je nazvana po cvijetu. ''Ruža'' je za Irenu mjesto iz kojeg pamti svoje najranije uspomene. Godine 1998. u dobi od četiri godine stigla je kuću u kojoj se najviše zbližila sa SOS mamom Anom.
Ona mi je bila jedna od najvećih podrški u životu. Unatoč teškim stvarima koje je i sama je prošla, uvijek je bila tu za mene. U kući smo se svi slagali. Naravno, bilo je dječjih prepirki, ali ništa ozbiljno, nego najnormalnije dječje razmirice.
Sa SOS mamom Anom je i danas u bliskom odnosu.
Teta Ana je znala da imam mamu i tatu koji se brinu o meni i žele biti u mome životu te zbog toga nije imala namjeru zamijeniti njihovo mjesto, već je htjela ispuniti moj život kao dodatna mama. Odgajala me i brinula se za mene, kao i za ostalu djecu koju je čuvala. Bila je otvorena osoba i dala nam je do znanja da je i ona osoba koja zna imati loš dan i pokazala nam je kako se s time nositi. Nije nas razdvajala od svoje biološke obitelji i često nas je poticala na druženje s njezinim unucima. Davala nam je svoju pažnju, ljubav i svoje iskustvo.
Život u SOS kući
Irenino djetinjstvo, iako neuobičajeno, može se usporediti s djetinjstvom svake djevojčice. Irena pamti popularnu igru gumi-gumi s prijateljicama iz škole, sjeća se sati provedenih u igri s barbikama. Sjeća se i svojih proslava rođendana koje je organizirala njezina SOS mama Ana. Život u kući, pogotovo u onoj u kojoj živi više djece, nije uvijek lak. Čak i potpuno uobičajene situacije mogu izazvati razmirice, nesuglasice i svađe. SOS obitelji na raspolaganju imaju obiteljskog savjetnika, stručnu osobu koja svima u kući olakšava i pomaže prebroditi teška razdoblja ili savladati izazove. Savjetnik Aleks također je veliki dio Ireninog djetinjstva i pomogao joj je u nekim od najtežih trenutaka.
Neki od savjeta savjetnika Aleksa koje pamtim su da treba reći što nam smeta, a ne samo misliti o tome i gunđati u tišini. Naučio me i da trebamo postići kompromis s ljudima jer nećemo uvijek živjeti i raditi s osobama koje nam odgovaraju karakterom i s kojima se slažemo u svemu.
S važnošću obrazovanja najviše ju je upoznala SOS mama Ana. Zauvijek će pamtiti njezine savjete, da je borba za znanje najvažnija jer to nam nitko ne može oduzeti. Irena je išla u osnovnu školu u blizini SOS Dječjeg sela, u koju su išli i drugi učenici iz SOS kuća, ali od petog do osmog razreda bila je jedina učenica iz SOS Dječjeg sela. Iako je zbog toga ponekad osjećala ljubomoru prema onima koji su u učionici imali nekog sa sličnim životnim okolnostima, to što je bila jedina u razredu zapravo je Ireni omogućilo da se u vrlo ranoj dobi okružuje ljudima koji su odrastali na tradicionalan način. Danas, kaže, zna da joj je upravo to pomoglo da se uklopi u društvo izvan ustanove te da stvara pozitivne i kvalitetne odnose s ljudima koji nisu imali isti životni put.
Odnos s ključnim ljudima u djetinjstvu
Dvije subote u mjesecu Irena je provodila s tatom, a ostale dvije s mamom. Dolazili su joj u posjete, a ponekad je odlazila i kod njih. Pamti te posjete kao pozitivno iskustvo. Kasnije je Irena dobila i polubrata, s kojim je u dobrim odnosima. Iako mnogima neobično djetinjstvo, Irena smatra kako joj ništa nije nedostajalo.
Odrasla sam u lijepoj, toploj i sigurnoj okolini. Imala sam dobru i kvalitetnu SOS mamu, imala sam tatu, mamu i brata s kojima sam ostvarila dobar i kvalitetan odnos. U SOS-u sam imala sreću da se mogu razviti kao osoba kroz obrazovanje, ali i izgraditi karakter kroz različite aktivnosti i radionice, uz pomoć mnogih osoba koje su radile za SOS.
Irenino djetinjstvo obilježila je i Mirjana Kranželić, voditeljica Hobby art radionice, koju je Irena izabrala za krizmanu kumu. Smatra kako ju je ona svojim primjerom naučila kako dati sebe drugoj osobi. Psihologinja Jasna Špoljarić iz SOS sela također je zaslužna za mnoge pozitivne karakteristike koje Irena nosi u sebi. Naučila ju je kako biti siguran u donošenje dobrih odluka, a na putu odrastanja bila joj je neupitna podrška.
Put prema prihvaćanju netradicionalnih životnih okolnosti
Već u osnovnoj školi Irena je morala objašnjavati vršnjacima kako to da za vikend ide kod roditelja u Zagreb, zašto ne živi s njima i zašto živi u SOS Dječjem selu. To za Irenu nisu bili jednostavni trenuci. Pravo prihvaćanje zajednice osjetila je u srednjoj školi, a potom i na fakultetu. U početku je oko svojeg odrastanja bila otvorena prema uskom krugu ljudi, ali kada je primijetila da je ne osuđuju i da nemaju predrasuda, shvatila je da se ne treba sramiti svojih životnih okolnosti i da su je te okolnosti stvorile osobom koja je danas. Zbog toga što još neki imaju predrasude, počela je koristiti svoje odrastanje i iskustvo kao alat da pomogne drugima u sličnoj situaciji te da promijeni mišljenja drugih o ustanovama i djeci koja odrastaju u njima.
Neki ljudi će uvijek naći način da te provociraju. S vremenom sam shvatila da ne trebam skrivati što sam iz SOS Dječjeg sela. To što su moji roditelji imali problema ne znači da i ja moram imati problematičan život. No, unatoč tome, neka djeca i neki odrasli to neće nikada razumjeti.
Danas se ponosi vrijednostima koje nosi u sebi. Svaka životna okolnost i ljudi puni ljubavi omogućili su joj da bude zahvalna, odgovorna, tolerantna, hrabra i solidarna. To je najveći dar koji Irena nosi u sebi. Irena živi u Zagrebu, završila je Agronomski fakultet, zaposlena je, a posao u struci još traži.
Pravo na sretno djetinjstvo ima baš svako dijete i zato je Čarli odlučio pomoći hrabrim mališanima iz udruge SOS Dječje selo Hrvatska kako bi osigurali da svako dijete raste u domu punom ljubavi. Pokrenuta je akcija pri kojoj se svakom kupnjom Čarlija ''Sretno djetinjstvo'' donira 0,50 kn udruzi SOS Dječje selo Hrvatska, a u njoj možemo i sami sudjelovati i tako doprinijeti zaštićenom, sigurnom i sretnom djetinjstvu njihovih malih štićenika.
Irenin životni put je pokazatelj da teške životne okolnosti ne moraju rezultirati problemima. Naprotiv, Irena je imala ljude oko sebe koji su joj uspjeli pružiti potporu i usaditi životne vrijednosti već u djetinjstvu. Hvala im na tome.
Sadržaj je napravljen u produkciji Nova Studija, native tima Nove TV, u suradnji s partnerom Labud po najvišim profesionalnim standardima.
