Iben Dissing Sandahl jedna je od autorica svjetskog bestselera posvećenog roditeljstvu i odgoju „Danski odgoj djece“. Poslije završetka učiteljskog studija Iben je deset godina radila u danskom obrazovnom sustavu prije negoli je stekla diplomu narativne psihoterapeutkinje. S ovom smo mamom dviju djevojčica prilikom njezina nedavnog posjeta Zagrebu, u opuštenoj hygge atmosferi i okruženju, razgovarali upravo o odgoju, sretnoj djeci i sretnom društvu

Iben Dissing Sandhal, jedna od autorica knjige
Iben Dissing Sandhal, jedna od autorica knjige "Danski odgoj djece" Foto: Sandro Sklepić
Biti sretan najveća je želja na svakoj životnoj listi prioriteta. No mnogi smatraju kako je teško ostvariti sretan život. Je li to zaista tako ili sreću možda tražimo na pogrešnim mjestima?
Biti sretan znači osjećati se dobro i živjeti prema uvjerenjima u koje vjeruješ. Puno je razloga zbog kojih je Danska već više od 40 godina vodeća na listi najsretnijih zemalja na svijetu, ali nitko taj uspjeh nije povezivao s načinom na koji odgajamo djecu.

A mislim da je upravo to ključ naše sreće – odgoj generacija ljudi u kojem dominira empatija i zajedništvo.

Postalo je uobičajeno djeci pripisivati poremećaje ponašanja. Djeca s puno energije imaju ADHD, oni sramežljivi Aspergerov sindrom, a povučeno dijete ima poremećaj obrade osjetilnih informacija. Mislim da se takve dijagnoze dosta olako daju.

Osim odgoja, što biste još izdvojili kao osnovne preduvjete za sretno društvo?
U Danskoj nema korupcije, uređen je zdravstveni sustav, funkcioniramo kao socijalna država te su ljudi jedni prema drugima povjerljivi. Lakše nam je jer se ne trebamo brinuti zbog tih osnovnih aspekata životnog standarda. Ali vjerujem da osjećaj sreće dolazi duboko iznutra.

Kao što ste naveli, Danska je već desetljećima najsretnija zemlja na svijetu, no Hrvatska je prema podacima iz 2017. godine na 77. mjestu ljestvice sretnih zemalja. Mogu li roditelji koji se ne smatraju pretjerano sretnima odgajati sretnu djecu?
Vjerujem da mogu. Prvi je zadatak nas kao roditelja sagledati naše vlastito djetinjstvo, ono što je bilo dobro i ono što nije bilo baš pozitivno. Osvještavanje obrazaca ponašanja koje nasljeđujemo i uvjerenja o sebi su ključna.

Jer ako promijenimo perspektivu i odvojimo sebe od stečenih predodžbi, otvaramo nove putove promjeni.

Mnogi roditelji imaju dilemu prilikom odgoja djeteta jer žele odgojiti pristojno i osjećajno dijete, no istovremeno se boje kako će ono biti izdvojeno i u manjini zbog toga što se takve osobine nerijetko doživljavaju kao slabost.
Većini ljudi, suprotno uvriježenim mišljenjima, zaista je stalo do dobrobiti drugih, samo što je taj nagon u nama uspavan. Kako smo kao roditelji najveći uzori svojoj djeci, ona će kopirati naše akcije i reakcije. Ako smo mi empatični, i ona će pokušati biti takva.

Danski odgoj djece naglašava empatiju kao iznimno važnu osobinu. Jasno je zašto je ona korisna za razvoj društva, ali zašto je bitna za razvoj i uspjeh pojedinca?
Važna je zato što tako doživljavamo široki spektar osjećaja, lakše otkrivamo ono što sami osjećamo, a i kako se drugi osjećaju. Tako ćemo i lakše shvatiti zašto se ljudi ponašaju na određeni način. Takav pristup ljudima rezultira atmosferom boljeg međusobnog razumijevanja u obitelji, među prijateljima i u poslovnom okruženju.

Osim toga, empatija je jedan od ključnih faktora liderske i menadžerske uspješnosti. Kod djece je ključno razvijati tu osobinu s kojom se ustvari i rađaju. Konstantno se treba razvijati i njegovati kako ne bi zakržljala.

Što je najveći izazov u postizanju sreće djeteta?
Mi kao roditelji i društvo smo najveći izazov. Vrlo često roditelji krive djecu zbog ponašanja. No izvor je djetetova ponašanja u našem odnosu prema njemu i prema odgoju. Ako mi nismo svjesni toga što radimo i ako nismo svjesni koliko je težak i odgovoran posao roditelja, onda nešto radimo pogrešno.

Sve većem broju djece dijagnosticiraju se različiti poremećaji pažnje i dijagnoze problema u ponašanju. Što mislite, zašto je tako?
Mislim da su to često reakcije na okolinu. Osim toga, u danskom jeziku akronim za ADHD znači i „svi dječaci ga imaju“. Mislim da se to događa zato što se djeca nemaju

Većini ljudi, suprotno uvriježenim mišljenjima, zaista je stalo do dobrobiti drugih, samo što je taj nagon u nama uspavan.

vremena dosađivati i slobodno igrati jer je sve određeno rasporedom, a neka su djeca živahna i nemaju za njega strpljenja. Postalo je uobičajeno djeci pripisivati poremećaje ponašanja. Djeca s puno energije imaju ADHD, oni sramežljivi Aspergerov sindrom, a povučeno dijete ima poremećaj obrade osjetilnih informacija. Mislim da se takve dijagnoze dosta olako daju.

Kažete da je posao djeteta da se igra. Je li igra jedan od najvažnijih aspekata u odgoju djeteta?
Igra dolazi prirodno svakom djetetu. Tada se ono osjeća slobodno i sretno, može koristiti maštu i rast igrom. Njome i isprobava svoje granice. Danas je igra jako podcijenjena, i to upravo zbog brojnih obaveza i pretrpanih rasporeda. Možda se ljudi boje da se djeca slobodno igraju, ali trebamo u njih imati povjerenja i dopustiti im da sami isprobaju život.

Hans Christian Andersen napisao je kako nije dovoljno samo živjeti. Ističe kako su za sreću potrebni „sunce, sloboda i mali cvijet“. Jesu li to ključni sastojci za sretno djetinjstvo i sretan život općenito?
U potpunosti se slažem s H.C. Andersenom. Ujedno sam i velika ljubiteljica njegovih bajki zato što je literatura odličan saveznik u učenju djeteta o empatiji. Ako nailazimo na poteškoće prilikom učenja o empatiji, trebamo djetetu čitati bajke koje su istovremeno tužne, sretne, divne i strašne. I puno se iz njih može naučiti i o njima govoriti.