Povodom Međunarodnog dana tolerancije Ida Prester nas podsjeća zašto razumijevanje, upoznavanje i suosjećanje trebaju biti dio naše svakodnevnice

Prije nekoliko dana pogledala sam jednu predstavu o kojoj puno razmišljam.

To nije bila obična predstava za koju se urediš, odeš u kazalište i gledaš profesionalne glumce koji glume nekog drugog, neku fikciju, tuđi tekst.

Ova predstava se prikazuje u privatnom stanu u Draškovićevoj ulici, s improviziranim gledalištem za dvadesetak ljudi, a "glumci" su obični ljudi, poput tebe i mene, bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva, u ulozi - samih sebe. Poklonili su nam svoju životnu priču. Priču malih ljudi, priču koja je neizmjerno tužna i neizmjerno lijepa istovremeno, priču koju bi svi trebali pogledati.

On je automehaničar i taksist, Ona je profesorica u srednjoj školi, mladi ljudi u dvadesetima. Upoznali su se još kao klinci, pred deset godina. Sramežljivo joj je dao svoj broj telefona, a ona ga je nakon tjedan dana nazvala. Ma to nije istina, nazvala je odmah sljedeći dan, prekida je On kroz smijeh.

Ne znam što znači tolerancija, to mi je uvijek bila čudna riječ, kao da znači trpljenje nekog tko ti ne odgovara. Prava riječ bi trebala biti razumijevanje, upoznavanje, suosjećanje. To je ono što nas čini ljudima

Ubrzo su dobili dva preslatka sinčića i započeli sretan obiteljski život u lijepo uređenoj kućici jednog sunčanog grada. Pratimo njihovu dnevnu rutinu - buđenje, oblačenje djece, doručak, razvoženje u školu i vrtić, pa na posao. Prepoznajemo se u svakom ritualu, scenarij naših života.

Međutim ambijent u kojem žive ne prati njihov unutarnji sklad. U Gradu kreće pakao, agresija i nasilje na svakom koraku. U jednom od napada Njoj je ubijen otac i 11-godišnji brat. Nekoliko godina kasnije, na kuću im je bačena bomba, ostali su samo goli zidovi, a drugom prilikom je Njega ranio zalutali metak.

Shvaćaju da u njihovom rodnom Gradu nema uvjeta za normalan život, pitanje je trenutka i statistike kad će neka od eksplozija "zakačiti" i njihovu djecu.

Odlučuju se na dramatično, ali jedino moguće rješenje. On se upušta u riskantan poduhvat, putovanje ilegalnom rutom i transportom do sigurnog teritorija u kojem će potražiti šansu za novi početak, za miran život. Čim se snađe i dobije potrebne papire, dovest će i obitelj, ne želi ih voditi sa sobom u neizvjesnu izbjegličku avanturu, u kojoj su tisuće ljudi, pogotovo djece, izgubile živote.

Promatramo stilizirani prikaz njegovog putovanja preko mora u minijaturnom čamcu prekrcanom očajnika koji su riskirali život i krijumčarima dali sve što su imali zbog nade u bolju budućnost. Većina, kao ni On sam, nikad nije bili na moru i ne zna plivati. Za to vrijeme Ona je čekala. Čekala. Čekala i plakala. I nadala se. Tako se zove i predstava - Čekanje. Neću vam pričati druge detalje iz predstave, jer bih jako voljela da je pogledate.

On se zove Wisam, ona se zove Šeima. Njihov Grad je Bagdad, ali isto tako je mogao biti i Sarajevo u bliskoj prošlosti, Vukovar, Aleppo, kao i velik broj afričkih gradova. Skoro cijela planeta ima iskustvo ovakvih ratnih trauma, nažalost. Ljudi su nevjerojatno (auto)destruktivna vrsta, uzalud nam sav razvoj tehnologije i civilizacijski napredak. Uvijek stradaju nevini, mali ljudi.

Wisam i Šeima sa svojim slatkišima Ahmedom i Yousifom
Wisam i Šeima sa svojim slatkišima Ahmedom i Yousifom (Foto: Ida Prester)

Wisam i Šeima sa svojim slatkišima Ahmedom i Yousifom žive u Zagrebu. Nakon duge borbe dobili su azil, žive skromno, uče jezik i traže posao. Šeima izvrsno priča engleski, Wisam već obavlja sitne automehaničarske poslove. Presretni su, obožavaju našu zemlju, ljude, a posebno nakon vlastitog proživljenog straha i patnje, cijene mir i sigurnost koju su ovdje našli.

Njihov Grad je Bagdad, ali isto tako je mogao biti i Sarajevo u bliskoj prošlosti, Vukovar, Aleppo, kao i velik broj afričkih gradova. Skoro cijela planeta ima iskustvo ovakvih ratnih trauma, nažalost.

Ni na što se ne žale, jedino se Šeimi oči zacakle kad spomene da prvašića Ahmeda druga djeca ipak drugačije gledaju u školi, da se često vraća kući plačući jer ga izbjegavaju.

Ne znam je li škole išta čine u kontekstu pomoći i integracije "drugačijih". Ne znam je li postoje ikakvi institucionalni programi i edukacije. Ili je sve prepušteno otvorenosti, empatiji i dobrom srcu učitelja? Ne znam je li ikoga više briga za takve stvari i je li svi samo gledamo samo u svoj tanjur? Učit ću svoju djecu da je Ahmed njihov prijatelj, učite i vi. Tko zna hoće li i naše dijete jednog dana nekome biti "Ahmed"?

Danas je Međunarodni dan tolerancije. Ne znam što znači tolerancija, to mi je uvijek bila čudna riječ, kao da znači trpljenje nekog tko ti ne odgovara. Prava riječ bi trebala biti razumijevanje, upoznavanje, suosjećanje. To je ono što nas čini ljudima.

I na kraju - Šeima i Wisame, Ahmede i Yousife - hvala vam što ste nas odabrali za svoju novu šansu, puno sreće, posla i veselja na zagrebačkim ulicama želi vam vaša sugrađanka!