Moramo razgovarati o jednoj bitnoj temi o kojoj se ne priča. Ne naglas. O problemu koji je kao slon u staklenoj sobi za mnoge žene koje su ujedno i vjernice – je li postupak potpomognute oplodnje ili IVF u sukobu s katoličkom religijom? Smiju li žene začeti uz malu pomoć doktora ako prirodno ne ide?

Ispričat ću vam tri situacije koje su se zaista dogodile, a koje uključuju:

1. Katolkinje koje skrivaju da su bile na IVF postupku

2. Katolkinje koje će radije biti nesretne bez djece nego da naprave strašan grijeh

3. Vjeroučiteljicu koja je bila na IVF postupku, i to ne skriva!

Situacija broj jedan.
Dio žena na IVF postupcima u hrvatskim bolnicama ujedno su i katolkinje. Nemam istraživanje iza sebe osim puno godina boravka po raznim čekaonicama i bolnicama u vezi s vlastitim IVF postupcima.

Tijekom godina ležala sam u sobama čekajući aspiraciju jajnika, transfer zametaka ili, nažalost, kretažu umrlog ploda zajedno sa ženama koje su nosile križić oko vrata, stiskale krunice u rukama i općenito se molile. Vjera im je jako pomagala da se lakše nose s izazovom. No, isto tako, zbog te vjere morale su skrivati od drugih da prolaze kroz te postupke.

Neke su bile rođene Zagrepčanke, neke su bile Slavonke, neke pak Imoćanke… apsolutno nema veze otkud su bile, ali napisala sam to da ne ispadne da su sve iz neke tamo sredine. Vjernice diljem Hrvatske koje ne mogu prirodno ostvariti želju za roditeljstvom potajno odlaze doktorima. Ne skrivaju to samo "od sela", već najčešće od vlastitih roditelja, a najviše od svekrve i svekra.

Roditelji ih, kazale su mi, još i podržavaju, ali svekrva bi je razapela da zna da je jalova. Iako nije, uglavnom je bio izazov u slabom spermiogramu "svetih" sinova.

Nemoj da ti govore dok gledaš u svoj ravan trbuh „možda je tako bolje, jer tako bog želi.“ Nitko ne zna što bog želi, baš nitko. Ali nekako sam sigurna da želi da budeš sretna.

Jedan od tih svetih sinova stajao je ispred bolnice jer nije htio dopratiti svoju suprugu i možda majku svog budućeg djeteta na 5. kat Vinogradske bolnice, gdje su se radili IVF postupci, "da ga netko ne bi tamo slučajno vidio".

Situacija broj dva.
Dok sam pokušala zatrudnjeti, pričala sam s mnogim ženama o tome pokušavajući doznati "zašto baš ja!?" Neke su mi otvoreno zamjerile što o tome pričam jer je to "stvar intime". Kakve intime, pobogu, nema intime kad te pola medicinskih sestara i doktora po Zagrebu vidjelo golu, kad ti suprug masturbira u čašicu dok na razglasu sluša novosti iz bolnice, kad ti se intimnost svela na brojanje dana i veličine folikula.

No, hajde, shvaćam to s intimom, odgajali su nas da se o problemima ne govori, nego se stavlja sve pod tepih, sramota je biti ljevak, a kamoli eto "jalova". Selo nam je u glavi iako živimo u gradu. Bitno je što će drugi reći.

Ono što me zaista zgrozilo kao malo što je izjava jedne praktične vjernice poznanice kako će ona radije biti nesretna cijeli život bez djece nego da počini takav grijeh i ima umjetno dijete koje Bog ne želi. Da, to je rekla meni dok sam prolazila valjda peti IVF postupak.

S obzirom na to da dolazim iz vrlo religiozne obitelji u kojoj imamo i dosta svećenika, pitala sam ih ponaosob što misle o tome i bi li krstili moje dijete. Svi su rekli da je svako dijete ujedno i dijete Božje i da Bog pomaže na razne načine. Mnogi vjernici bez problema idu doktoru radi drugih stvari, zašto ne i zbog ovog, pa nije dijete od biološkog materijala vanzemaljaca nastalo.

Blizanci IVF sramota i grijeh: Zašto neki ljudi skrivaju da su dijete začeli "umjetno"?

Par se drži za ruku Medicinski potpomognuta oplodnja: Druga strana priče o kojoj je također bitno govoriti

Ne razumijem kako netko radije odabere biti nesretan bez djece (ako ih već tako želi) nego da potraži pomoć? Tko tim ženama usađuje u glavu da je IVF nešto kontra Bogu?

Situacija tri.
Jedna od najkul mama u našem kvartovskom dječjem parkiću nedavno mi je rekla kako je njezin sin došao na svijetu zahvaljujući potpomognutoj oplodnji. "I Mina isto", rekla sam. Mic po mic, pričamo mi tako što smo prošle, bla-bla, a kad ona meni kaže "Znaš, ja sam ti vjeroučiteljica."

"Wow", rekla sam jer sam se iskreno iznenadila da je vjeroučiteljica tako otvoreno pričala o IVF postupku. Tako sam bila ponosna na nju da sam je htjela zagrliti, ali nije da se baš dobro znamo, plus ovo COVID vrijeme nije zgodno, pa nisam. Ali vjeroučiteljica na IVF-u koja to i ne taji! Carica.

Čemu ova kolumna?
Radi tebe koja si vjernica i možda imaš dvojbi o ispravnosti odlaska na postupke potpomognute oplodnje, popularno zvane umjetna oplodnja.

Želim ti reći da smiješ, da možeš, da se nastaviš boriti da postaneš mama ako ti je to zaista želja. Nemoj da ti govore dok gledaš u svoj ravan trbuh "Možda je tako bolje jer tako Bog želi". Nitko ne zna što Bog želi, baš nitko. Ali nekako sam sigurna da želi da budeš sretna.

Nije svačiji put isti, i često na tom našem putu trebamo pomoć. Možda nam je Bog poslao doktore. Razmisli o tome. I sretno.

Mina doktorica Mina (Foto: Barbara Slade Jagodić)
 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju