S neplodnošću ili smanjenom plodnošću u Hrvatskoj se suoči svaki šesti par, a u situacijama kada je liječenje neplodnosti bezuspješno mnogi parovi počinju razmišljati o medicinski potpomognutoj oplodnji.
Postupak medicinski potpomognute oplodnje može biti itetkako izazovan, i za žene i za muškarce, a put kroz koji parovi za vrijeme njega prolaze često je izvor velikog stresa, koji na kraju može dovesti i do narušavanja odnosa.
I to nije ništa neobično.
Iako svaki par ima svoju priču, o emocijama koje se mogu pojaviti kada se par suoči s neplodnošću, potencijalnom narušavanju odnosa i njegovu popravljanju razgovarali smo sa psihologinjom Helenom Rašić Radauš iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Kada gradite kuću, najbitniji su temelji. Kada gradite obitelj, nema razlike.
POČETAK U KOJEM SE NADA PRETVORI U RAZOČARANJE
Prije nego što par uopće dođe do dijagnoze neplodnosti ili smanjene plodnosti, najčešće provede neko dulje vrijeme pokušavajući ostvariti trudnoću. U tom periodu prvo ih prati nada i sreća, zatim kako vrijeme prolazi, a želja za trudnoćom se ne ostvaruje dolaze razočaranje, sram, preispitivanje, tuga i razmirice. Najčešće slušaju (apsolutno neutemeljene i štetne) savjete da se 'samo treba opustiti' i da 'prestanu razmišljati o tome', čime se samo još više krive.
Iako govorimo o svakom šestom (ove godine se počinje spominjati da je čak u pitanju i svaki peti) paru koji ima problema s plodnošću, većina ljudi i dalje ima dojam da su problemi s plodnošću nešto jako rijetko i nešto s čime se drugi ne susreću. Ideja da bi trudnoća trebala doći spontano i bez teškoća jedna je od prvih prepreka. I tu se parovi prvo nose s osjećajem vlastitog neuspjeha u nečemu što 'svi drugi mogu', najčešće i ne znaju koliko je njihovih prijatelja prolazilo kroz istu borbu, objašnjava psihologinja i nastavlja:
Kada se par prvi put obrati liječniku, najčešće to bude ženin ginekolog. Ponekad taj ginekolog nije netko tko će ih i poslušati. Možda će odbaciti njihove brige i reći im ponovno da se 'opuste'.
U tom slučaju parovi se mogu osjećati posramljeno ili neshvaćeno. Tada bi trebali pronaći drugog specijalista, koji će im pružiti pozornost, razumijevanje i spremnost na rješavanje problema. To je minimum minimuma koji svaki par treba zahtijevati, smatra Rašić Radauš.
POSTUPAK = SUOČAVANJE SA STRESOM
U trenutku kada se par uputi u sam postupak medicinski potpomognute oplodnje, bilo da se radi o inseminaciji, IVF-u ili donaciji gameta, suočava se sa stresom. Istovremeno pokušavaju kontrolirati nadu koja ih često preplavi, ali, kako kaže Rašić Radauš, i to je normalno.
Stres koji sa sobom donosi postupak potpomognute oplodnje često se "prelije" na cijeli život. Zato je dobro i prije početka sjesti i - razgovarati.
Primarno je da se partneri dogovaraju, razgovaraju, posvećuju jedan drugom tijekom postupaka.
Prije upuštanja u MPO, važno je da se partneri međusobno podržavaju i da naprave plan onoga na što su spremni, što žele, kakva su im očekivanja.
Ponekad se dogodi da npr. partnerica želi proći 5 ili 10 postupaka i zatim stati, a partner želi pokušavati dok ne uspije. Možda partner želi probati s doniranim jajnim stanicama ili sjemenom, a partnerica na to nije spremna. Možda oboje žele odustati nakon nekog broja postupaka, ali se boje to izgovoriti da ne razočaraju drugu osobu.
Postavljaju se i brojna druga pitanja - koliko zametaka žele unijeti (žele li riskirati blizanačku trudnoću), koliko su financijski spremni izdvojiti ako ne ostvare trudnoću u postupcima koje financira HZZO, koliko su dugo spremni pokušavati, u koji bolnički centar žele ići, na koje su sve invazivne metode spremni ovisno o dijagnozi? Kome će reći? Hoće li reći samo obitelji, samo nekim prijateljima ili će biti otvoreni prema svima? Mogu zadržati to i samo za sebe. Svaki odgovor na ta pitanja je točan – ako se partneri oko njega usuglase, objašnjava Rašić Radauš i dodaje kako se parovi, da bi uopće mogli odgovoriti na sva pitanja koja ih doista mogu preplaviti, trebaju educirati i znati da su to pitanja koja trebaju postaviti.
GDJE POSTAVITI PITANJA?
Mogu to učiniti na portalima (npr. roda.hr), forumima, u grupama na Facebooku i slično. Razgovor s liječnikom iznimno je bitan, postavljati pitanja iznimno je bitno. Svaki par ima individualne potrebe i želje, a tu je iznimno bitno iskomunicirati što su one i s liječnikom. Edukacija o postupcima može povećati stres, ali zasigurno donosi osjećaj kontrole i samopouzdanja u vezi s čitavim postupkom, što će u konačnici donijeti i veću mogućnost donošenja odluka te nižu razinu stresa.
Dakle, u samom početku važno je da partneri otvoreno razgovaraju o očekivanjima, osjećajima i naprave plan. Taj je plan podložan promjeni! Samo im iskustvo može prikazati stvarnu sliku i kako će se osjećati tijekom postupka.
Nije rijetko da partneri imaju potrebu odustati. Da misle da je previše. Tada je dobro otići na neki odmor, posvetiti se jedno drugome i podsjetiti se što očekuju i žele. Promijeniti odluku nije lako, ali je dopušteno i sasvim u redu.
Ako partneri imaju problema s donošenjem kompromisnih odluka ili jednostavno žele dodatnu podršku, preporučuje se uključivanje u partnersku terapiju kod psihologa, odnosno psihoterapeuta, kaže Rašić Radauš.
RAZGOVOR, DOGOVOR I POSVEĆENOST
Ako se dogodi da cijeli proces traje neočekivano dugo, to u život para može donijeti novu količinu stresa, ali i narušavanje odnosa, češće svađe, pa i međusobno udaljavanje, no, objašnjava psihologinja, razmirice i konflikti mogu nastupiti i prije same dijagnoze neplodnosti.
Sama dijagnoza može i ujediniti i razjediniti par, a nije tako rijetko da se parovi nakon stresa koji nose postupci MPO i raziđu. Doista je primarno bitno da se partneri dogovaraju, razgovaraju, posvećuju jedan drugom tijekom postupaka.
Najčešće su oni fizički zahtjevniji za ženu (koja prolazi hormonalne terapije, ubode iglom, punkcije jajnih stanica, transfere, različite druge ginekološke operacije) i nije rijetko da se osjeća usamljenom, nedostatnom ili neshvaćenom, uz to što je iscrpljena i što ju boli.
Partner treba imati razumijevanja za nju, posebno s obzirom na to da su žene te koje često nose osjećaj osobnog neuspjeha ako postupak ne rezultira trudnoćom.
Podrška, razumijevanje, sjećanje na one stvari koje su ih povezivale sve ono vrijeme i prije postupaka mogu ojačati odnos. Mali znakovi pažnje usmjereni na partnericu mogu puno značiti. Najbitnije – treba pitati, a ne pretpostavljati što joj treba.
Prije upuštanja u MPO, važno je da se partneri međusobno podržavaju i da naprave plan na što su spremni, što žele, kakva su im očekivanja.
Muškarci se s druge strane mogu osjećati kao netko tko nema nimalo kontrole, tko je izuzet iz svega i mogu osjećati nezadovoljstvo samima sobom što ne mogu pomoći partnerici na neki 'značajan' način – ne mogu primati terapiju umjesto nje, ne mogu ići na punkcije i ne mogu preuzeti njezinu bol.
Mogu se osjećati maleno i beskorisno, iako to nikako nisu. Muškarci često ljutnju koju osjećaju prema sebi okreću na van. Kada osjetite da se nešto događa, da je ljutnja prisutnija – zaustavite se. Pitajte odakle dolazi. Popričajte jedno s drugim. Možete imati sasvim neočekivane emocije, svaka od njih tu je s razlogom. Svaka od njih sasvim je validna za vas i ne trebate ih se sramiti. Ovakvo iskustvo mijenja i individualnu osobu i sam par, kaže psihologinja i poručuje da ne postoji neki magični recept za rješavanje razmirica i konflikata, teških situacija i gubitaka tijekom prolaska kroz MPO.
Partneri u tome pridržavaju jedno drugo na osnovi onog odnosa koji već postoji, na temelju razumijevanja i ljubavi s kojom u to ulaze. Ako treba dograda – treba potražiti stručnu pomoć, individualno ili zajedno. Sve se to odnosi i na situaciju kada govorimo o dvije partnerice.
Kada gradite kuću, najbitniji su temelji. Kada gradite obitelj, nema razlike, uključivala ona na kraju dijete ili ne, zaključuje psihologinja.
STRAH OD NAPUŠTANJA
Govoreći o još jednom strahu koji parovi znaju proživljavati, onom da će ih partner ili partnerica napustiti ako ne dođe do trudnoće ili rađanja djeteta, psihologinja objašnjava da se i u ovom slučaju radi o potrebi za dobrom komunikacijom i temeljima.
Ne možemo očekivati da će nas partner/partnerica ohrabriti i dati nam podršku ako s njom/njim ne podijelimo strahove i nesigurnosti. Nekad je lakše napisati pismo nego reći, nekad je lakše poslati pjesmu, nekad je lakše pronaći film sa sličnom tematikom pa započeti temu.
Bilo koja metoda za otvaranje razgovora je dobra, dok vodi u razgovor. Teško je razgovarati o vlastitim strahovima (pa i sami sa sobom!), to nitko ne spori. Ali ako ne usmjerimo svjetlo ispod kreveta, zauvijek možemo zamišljati čudovišta. Iako ih tamo nema, kaže.
Promijeniti odluku nije lako, ali je dopušteno i sasvim u redu.
KOME SE POVJERITI?
Odluka para o tome hoće li o procesu razgovarati i s drugim ljudima na njima je samima. Dok je, kaže Rašić Radauš, nekima u redu dijeliti svoju priču, drugi prođu kroz više postupaka a da za njih nitko ne zna.
I jedno i drugo je u redu, ako to njima odgovara. Ne postoji univerzalan savjet u takvim situacijama.
Skrivanje zbog 'sramote' (što se još uvijek može pronaći) zasigurno će imati nepovoljan utjecaj na mentalno zdravlje i odnos partnera jer stigmatizira par, okrivljuje i donosi novi čimbenik u njihovu vezu. Sram otežava traženje pomoći i podrške, otežava komunikaciju i s liječnicima, iako se radi o nečemu na što par doista nema utjecaj.
Ponekad jedna osoba želi komunicirati s okolinom, a druga ne. Ponekad je u tim situacijama lakše da ona osoba koja ima potrebu komunicirati to i ostvari nekim kompromisnim rješenjem – bilo da se radi o povjeravanju jednoj ili dvjema osobama, stručnoj osobi, grupi na Facebooku ili forumu.
Nije dobro niti da se to radi skriveno jer već signalizira nedostatak komunikacije i podrške koji će se zasigurno samo produbiti. Dobro je da parovi razgovaraju o tome što je ono što je u podlozi potrebe za socijalnom podrškom ili zadržavanjem tih informacija za sebe, takav će razgovor koristiti oboma.
Obje osobe u partnerskoj zajednici zaslužuju onu dozu socijalne podrške koju trebaju i ako se jedna osoba osjeća uskraćeno u tom pogledu (bilo da se osjeća izloženo ili da joj je potrebna veća podrška socijalne mreže) – ponovno je možda najbolje potražiti pomoć stručnjaka, objašnjava Rašić Radauš.
TRAŽITE POMOĆ KAD GOD MISLITE DA VAM JE POTREBNA
Ako i sami prolazite postupak potpomognute oplodnje, morate znati da možete i trebate zatražiti pomoć kad god osjetite potrebu.
Prije, za vrijeme, nakon toga. Kad god dođe do promjene odluka, teškoća, ma i lošeg utorka. Reći 'Tu sam, trebam malo da me netko podrži!', to je OK i vodi samo u dobro.
Za sada Udruga Pariter ima savjetovalište u Rijeci, specifično za reproduktivna pitanja, za žene i njima se može obratiti na pspariter@gmail.com. Svaka stručna osoba, neovisno o tome je li specijalizirana za reproduktivna pitanja, može pružiti pomoć ili usmjeriti nekome tko se time direktno bavi, poručila je psihologinja.
