Ženama je put do rukovodeće pozicije često teži i trnovitiji nego muškarcima, ali jednom kada dođu na nju, njihov put kreće strelovito prema naprijed i svojim radom, trudom i idejama itekako ostavljaju trag i unose promjene. Nažalost, na najvišim pozicijama i dalje ih je premalo.
Jedna od takvih odlučnih, snažnih, predanih i uspješnih poslovnih žena je i Anita Letica, generalna direktorica jedne od najvećih svjetskih duhanskih kompanija, Philip Morris, i to ne samo za hrvatsko već i za slovensko tržište.
No ono što naša sugovornica, jedna od sudionica ovogodišnjeg Women's Weekenda, već na početku ističe jest da ona među svojim kolegama i suradnicima nikad nije osjećala nikakav drugačiji tretman zbog toga što je žena, upravo suprotno.
Generalna ste direktorica jedne od najvećih duhanskih kompanija na svijetu, Philip Morris, i to i za hrvatsko i za slovensko tržište. Kako je biti žena na toj poziciji? Postoje li razlike između toga danas i prije šest godina kada ste došli na tu poziciju?
Jasno mi je da nažalost nema puno žena na ovim najvišim pozicijama pa od tuda i dolazi Vaše pitanje. Teško mi je komentirati kako je to biti žena na ovoj poziciji, s obzirom na to da nisam osjetila da sam unutar kompanije tretirana drugačije zbog činjenice da sam žena, niti znam kako bi mi na ovoj poziciji bilo da to nisam. Razlike unazad šest godina naravno postoje, što s profesionalne, što s osobne strane, no ono što bih istaknula je rast u svakom smislu.
Mi smo kao kompanija kontinuirano rasli, iz godine u godinu ostvarujući sve bolje poslovne rezultate i to unatoč svim izazovima s kojima smo se svi u posljednjih nekoliko godina susreli.
Zašto u 2024. još uvijek postavljamo pitanje o ženama na vodećim pozicijama? Smatrate li da to pitanje više nije toliko važno jer je došlo do značajnijih pomaka? Na čemu mislite da se još uvijek može poraditi?
To je jako dobro pitanje. I nažalost još uvijek jako aktualno jer su statistike i dalje zabrinjavajuće. Recimo, kada ste, ako ikada, zadnji puta postavili ovakvo pitanje nekom mom kolegi muškarcu koji je predsjednik uprave? Iako bih voljela da se na nas žene na vodećim pozicijama gleda više kroz prizmu naših uspjeha, rezultata i kvalitete vođenja, a ne toliko kroz to kojeg smo spola, činjenica je da nažalost još uvijek živimo u vremenima kada potpuna ravnopravnost između muškaraca i žena ne postoji.
Moramo priznati i da je do izvjesnih pomaka u dobrom smjeru došlo jer sve više o tome pričamo, sve više kompanija radi upravo na tome da se postigne jednakost, no još uvijek imamo mjesta za napredak.
Onda kada više ne budemo imali potrebu pitati kako je to biti žena na vodećoj poziciji, isticati koliki postotak žena imamo u kompaniji na vodećim pozicijama ili razgovarati o jazu u plaćama između muškaraca i žena, tada ćemo moći reći da smo kao društvo napredovali.
Htjela bih istaknuti da, kad god razgovaramo o ovoj temi, zaista budem ponosna što radim u kompaniji u kojoj, ovdje u Hrvatskoj, imamo 50 posto žena na svim vodećim pozicijama, i u kojoj, kao dobitnici Certifikata jednakosti plaća, znamo da smo svi, neovisno o spolu, isto plaćeni za obavljanje istih poslova.
Vaši su poslovni uspjesi i pothvati konstantno na visokoj razini. Što vas motivira na svakodnevnoj razini? Što je ono što vas neprestano gura naprijed?
Ja sam zapravo jako znatiželjna i rekla bih da je to veliki izvor moje motivacije. Na kojoj god sam poziciji bila, od početka karijere, pa i dan danas, nikada nisam prestala istraživati i učiti. Naravno da s godinama iskustva dolazi i veća sigurnost i stručnost, no vjerujem da nas svijest da uvijek postoji još nešto što možemo naučiti i u čemu možemo biti bolji, kontinuirano motivira da ne stajemo i da idemo dalje.
Jeste li na svojim poslovnim počecima osjećali strah i nesigurnost? Jeste li ikad htjeli odustati i krenuti nekim lakšim putem?
Sasvim sigurno da sam na samim počecima imala puno više pitanja nego odgovora i nisam imala isto sampouzdanje koje imam danas. Bilo bi čudno da jesam, s obzirom da je u međuvremenu iza mene više od dvadeset godina karijere i bogato iskustvo. Naravno da je bilo trenutaka kada se preispituješ i kad ti dođe da odustaneš od svega, no srećom, u mom slučaju takvih trenutaka nije bilo jako puno. A i kada je bilo, nisam odustajala već sam se digla i nastavila dalje jer dokle god u nešto vjerujem i želim postići, imam volje i dajem sve od sebe.
Sigurna sam da postoje stvari koje bih iz današnje perspektive napravila drugačije ili ne bih napravila, ali i toga što nisam napravila, a danas mislim da sam trebala. Prvenstveno bih si dopustila manje samokritičnosti i preispitivanja da li nešto dovoljno dobro ili još bolje - savršeno.
Tek kroz iskustvo shvatiš da postoje i stvari na koje ne možeš, ali i ne trebaš utjecati pa se time i ne trebaš opterećivati, da je u redu i pogriješiti, osobito zato što iz svake greške možeš nešto naučiti. Bilo bi mi lakše da sam to shvatila nešto ranije u životu.
Neke stvari vjerojatno možete postići i lakšim putem, ali za one velike, za dugoročno održiv uspjeh i zadovoljstvo, nema lifta, već trebate ići stepenicama.
Često se nalazite na popisu najmoćnijih žena hrvatskog bussinessa. Što mislite o toj tituli? Kako definirate uspjeh i moć? Je li uspjeh cilj do kojeg ste željeli doći ili samo posljedica onog prema čemu ste strastveni?
Mislim da su uspjeh i moć vrlo relativni pojmovi za koje ne postoji neka univerzalna definicija, već za svakoga od nas oni predstavljaju nešto drugo. Generalno nisam tip osobe koja nešto radi s ciljem dolaska do određene pozicije već motivaciju pronalazim u tome da radim ono što volim i bitno mi je da ono što radim ima svrhu. Netko bi možda rekao da me to čini manje ambicioznom osobom, no ja se s tim ne bih složila.
Moja motivacija me gura da u tome što radim budem najbolja što mogu biti, a to onda donosi i rezultate. Kada me pitate o tituli jedne od najmoćnijih žena hrvatskog businessa, naravno da mi ona imponira, i lijepo je vidjeti da su tvoj rad i uspjeh prepoznati. Činjenica što sam ja na ovakvim listama kontinuirano od trenutka preuzimanja ove pozicije je prije svega priznanje za odlične rezultate cijelog tima i kompanije kojoj sam na čelu.
Koji je vaš stil vodstva i upravljanja? Što Vam je najvažnije u odnosu sa zaposlenicima?
Mislim da je u svim odnosima, pa i u odnosima među kolegama, najvažnije uvažavanje svojih, ali i tuđih vrijednosti. Organizaciju čine upravo njeni ljudi, i to je ono čime se vodim u načinu na koji vodim svoj tim. To podrazumijeva transparentnost, uključivost i empatiju, ali i obostrano povjerenje koje mi je izuzetno važno, kao i to da svi dijelimo istu viziju.
Iz moje perspektive, za uspjeh je važno da svi znamo koja je svrha onoga što radimo i gdje želimo stići pa onda zajedno nađemo najbolji način kako ostvariti taj cilj. Ljudi najviše pamte kako su se zbog nekog osjećali, stoga mi je bitno graditi dugoročan odnos, odnos u kojem se svi osjećaju slobodni iznijeti ideje, argumentirati svoje stajalište, pa i pogriješiti.
Što se mog stila vođenja tiče rekla bih da više naginjem tzv. demokratskom stilu vođenja, iako to najbolje može ocijeniti moj tim. Naravno, neću u svakoj situaciji i prema svakoj osobi uvijek reagirati na isti način, već svoj stil prilagođavam kontekstu; što svjesno, a što manje svjesno. Prilagođavam se po svom osjećaju i onome što ocijenim da određena situacija zahtjeva od mene.
Doživite li ikad burn out? Kako balansirate privatno i poslovno?
Gledajući sada retrospektivno, burn out mi još nikada nije dijagnosticiran, što ne znači da nisam imala neke od simptoma i prolazila kroz neke teže periode u životu. S iskustvom naučiš da ništa i nitko nisu vrijedni tvog zdravlja i mira pa se drugačije postaviš u nekim situacijama i sve postane znatno jednostavnije. 2
Za mene su i privatni život, i posao neizostavni dio života. U različitim životnim situacijama, balans se mijenja te je jedno zastupljenije od drugog. Za osjećaj sreće i potpunosti, meni je potrebno oboje. Upravo si zato nikad nisam dopustila da se nađem u situaciji da moram birati između privatnog i poslovnog.
Koji su neki vaši mali svakodnevni rituali za koje mislite da Vam pomažu održati zdrav balans?
Dan volim započeti, kad god je to moguće, zdravim ritualima – ne preskačem doručak, najčešće prošećem do ureda, pokušavam se hraniti zdravo i imati dovoljno sna. Vikendi su rezervirani za putovanja, šetnje i kave sa prijateljima, ručkove s obitelji, a ponekad ujutro, iako nedovoljno redovito i često, i vježbam. Cijenim trenutke koje provodim s dragim ljudima, ali i one koje posvetim samo sebi. Važno mi je imati te male, osobne rituale koji mi pomažu da zadržim balans.
