I itekako sam vjerovala u njih.
U tinejdžerskoj dobi bilo je i perioda kada nisam htjela ni izaći iz kuće jer nisam bila dovoljno lijepa, kada sam kupovala kreme za izbjeljivanje lica jer su me tinejdžerski časopisi uvjerili u to da su pjegice na nosu nepoželjne, kada sam mrzila činjenicu što moram nositi naočale... (Trebam li uopće istaknuti ironiju toga da si danas ljudi crtaju pjegice na lice i nose naočale bez dioptrije da bi bili u trendu?)
Svaki put kada bi mi nedostajao jedan bod na ispitu za odličnu ocjenu, mislila bih da nisam dovoljno pametna.
Svaki put kada bi izostao odgovor na molbu za posao, za već ionako unaprijed popunjenu poziciju, smatrala sam se najvećim smećem koje je toliko loše da ga nitko ne želi zaposliti.
Svaki put kada bi mi se netko prestao javljati, iako im se samo naprosto dogodio život, a ne nešto što bi imalo veze sa mnom, smatrala sam se nevrijednom.
Primjećujete li neki obrazac?
Da, od ranog djetinjstva odašiljane su mi poruke da sa mnom nešto nije u redu jer nisam savršena. Dakako, nesvjesno sam počela vjerovati u to, pa čak i bila uvjerena da je tako i onda kada su mi se počele događati stvari koje su dokazivale upravo suprotno.
Upisala sam jednu od najboljih hrvatskih gimnazija, na fakultetu diplomirala u roku, navodno odradila sjajan posao na nastavi, počela se ozbiljno baviti poslovima vezanima uz književnost, lekturu, novinarstvo i edukaciju te dobivala pohvale na sve strane. Imala sam šačicu prijatelja i dugogodišnju vezu, no i dalje sam se povremeno znala uhvatiti u tome kako se kritiziram, kako sama sebi govorim da ne vrijedim.
Uvijek bih našla neki razlog: višak 4-5 kilograma, prištić na čelu koji bi čak i u ovim godinama izbio baš dan prije važnog događaja, slučajna pogreška u nekom tekstu, nepravovremeno reagiranje na neku e-poruku... Nastavi niz.
Kada sam se nedavno spremala objaviti svoju prvu knjigu, samo sam čekala kada će je netko početi kritizirati. Unatoč nevjerojatnim pohvalama, priznanjima velikih hrvatskih književnika, oduševljenom djecom i njihovim roditeljima i prije nego što je sama knjiga ugledala svjetlo dana, samo sam čekala kada će je netko „popljuvati“.
Iako to više nije bilo kritiziranje same sebe u onolikoj mjeri kao nekada (hvala odrastanju na tome!), u meni je u svakom trenutku postojao crvić sumnje. No čini se da mi je baš ta knjiga i sve što je išlo uz nju trebalo da se istinski prestanem kritizirati te prihvatim svoje dobre strane.
Naime, baš netom prije promocije javio mi se jedan poznanik i rekao da jedva čeka da dođe i vidi moju knjigu. Unatoč brojnim peripetijama tog dana, stigao je do mjesta promocije. Iako smo se znali još od gimnazijskih dana, do tada smo samo povremeno poslovno surađivali na nekim člancim, te mi nije bilo ni na kraj pameti da bi jednog uglednog liječnika zanimala moja knjiga.
No osim što mi je donio lijekove kako bih izdržala užasne bolove u leđima na svojoj promociji, donio mi je još nešto – ključ za rješenje kako se prestati kritizirati i prihvatiti sve svoje dobre strane.
Bio je osoba koja mi je naprosto ukazala na nešto tako očito – moraš shvatiti koliko vrijediš.
Zašto i sama nisam vidjela da kritizranje sebe ne vodi nikuda, nego mi je to trebao reći netko drugi?
Rekao je nešto što mi se usjeklo duboko u pamćenje i što si nerijetko ponovim prije nego što krenem u nove radne pobjede: U tebi se krije nevjerojatan potencijal, a sve što ti se sada događa s knjigom zaslužila si u svakom mogućem smislu. Sve što ti se dogodilo bilo je nužno da shvatiš koliko si jaka i čvrsta osoba. Bez toga ne bi bila tu gdje jesi. Sve je ovo samo početak svega velikoga što te čeka. Nemoj dopustiti drugima da te slome na tvome putu do zvijezda.
Trebam li uopće reći da sam gutala knedlu kada su mi bile upućene te riječi i da se kriomice otkotrljala i koja suza? U tih nekoliko tjedana od promocije stalnom smo komunikacijom počeli razvijati pravo prijateljstvo i već kujemo i nove poslovne planove.
No ne mogu se prestati pitati zašto mi je sve to trebao reći netko s kime sam do tada imala samo ograničenu poslovnu komunikaciju, iako smo sada prijatelji, te zašto i sama nisam vidjela da kritiziranje same sebe ne vodi nikuda?
I zašto žene i dalje tako teško prihvaćaju činjenicu koliko vrijede i što sve mogu napraviti?
Zašto?
Pa mi možemo sve!
Možemo biti najbolje majke, fantastične poslovne žene, izuzetne prijateljice, rame za plakanje, partnerice za poželjeti.
Možemo istodobno nositi vrećicu punu nove odjeće, a u drugoj ruci klasike književnosti.
Možemo uživati u koktelu dok istodobno razmišljamo o tome što će biti tema naše doktorske disertacije.
Možemo se igrati s djecom i kućnim ljubimcima dok istodobno razmišljamo o smjeru medicinske specijalizacije.
Možemo pisati knjige i pokretati projekte koji će utjecati na čitavu zajednicu.
Možemo barem pokušati promijeniti svijet oko sebe. Svaka od nas.
I zato nema razloga zbog kojeg bismo i dalje trošile godine na kritiziranje same sebe i umanjivanje svojih uspjeha. Snažne smo, neustrašive i nema toga što ne možemo.
A ako se nekome na našem putu to ne sviđa ili mu smetaju naše pjegice, kvrgav nos, naočale, koji kilogram viška, jedna duža noga, frizura ili nešto drugo, to je njegov problem, ne naš.
