Žrtva bez ruže i čovjek Tomo Buzov neće biti zaboravljen zahvaljujući, između ostalih, producentici - Katarini Prpić.
Na početku razgovora čestitke na Zlatnoj palmi i nagradi Cezar.
Hvala u ime cijele ekipe filma!
Film je na Filmskom festivalu u Cannesu bio u konkurenciji s 4200 prikazanih filmova, sigurno redom svih vrhunskih umjetničkih ostvarenja. Znam da je nezahvalno pitati Vas zašto je upravo ''Čovjek koji nije mogao šutjeti'' izdvojen kao laureat, ali je li presudan određeni faktor X kao spoj svih segmenata filma?
Film je bio odabran od otprilike tog broja prijavljenih filmova u konkurenciji od ukupno 11 filmova. Već je to sjajan uspjeh i, mogu reći, možda i najveći uspjeh. Mi filmaši često se ''hvalimo'' s ulaskom u konkurencije prestižnih festivala zato što je upravo to najveći dio posla i ogroman uspjeh jer znači da je selekcijski žiri, koji je obično sastavljen od ''nagledanijih'' profesionalaca, odlučio da baš taj film valja prikazati na festivalu i da konkurira za nagradu.
''Čovjek koji nije mogao šutjeti'', osim toga, još je i pobijedio. Moje mišljenje i osjećaj nakon što sam čula komentare velikog broja potpuno različitih ljudi je da je razlog tome režijski stav i tretman likova koji su bliski publici.
Publici je sigurno lakše poistovjetiti se s običnim čovjekom pred čijim se očima odigravaju i strahota i herojstvo, koji dalje u život mora s tim iskustvom.
Film je to o dobrom čovjeku koji nije heroj, nego je u strahu za vlastiti život. Iako je svjestan ogromne nepravde koja mu se događa pred očima, nije u stanju poduzeti ništa. Osim nepravde, pred njim se odigrava i herojski čin Tome Buzova.
Je li emocija koju film izaziva razlog zbog kojeg ''plovak'' presudi u korist određenog umjetničkog ostvarenja?
To je sasvim sigurno emocija, tu nema dvojbe. Ovaj film ljudima se može svidjeti ili ne svidjeti, mogu ga gledati s nacionalnim predrasudama ili uvjerenjima, ali činjenica da je Tomo svoj život riskirao radi nepoznatog mladića nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Ta situacija svakoga podsjeti na sličnu u kojoj se našao, kada se nekome događa nepravda od koje nismo mi direktno ugroženi. Hoćemo li priskočiti u pomoć ili pogledati u stranu i nastaviti svojim putem?
Možete li nam opisati posao producenta upravo na ovom filmu od trenutka kada ste čuli – Katarina, stigao nam je novi film? Ili je i sam taj početak drugačiji?
Producentima filmovi ne dolaze, producenti filmove sukreiraju sa scenaristima, redateljima i ostatkom ekipe. Za ovaj film prvi put sam ''čula'' od svog partnera Danijela Peka, koji je bio taj koji je pročitao Dežulovićevu kolumnu. Zajedno smo zaključili o filmskom rodu i vrsti koje želimo raditi i pozvali Nebojšu na taj zajednički put kreacije filma.
Od tog trenutka nadalje producent je u mnogim ulogama: autora, organizatora, financijera, istraživača, tješitelja itd. Moram reći i da je svaki film drugačiji s produkcijske strane. Naravno da ideja o filmu nekada, čak i češće, dolazi od scenarista ili redatelja, no opet je taj put sukreacija obiju strana. Projekte u kojima redatelji od nas očekuju da budemo samo organizatori procesa koji će njihovu ideju pretvoriti u film – mi ne radimo.
Možete li izdvojiti jednu odluku koju ste donijeli kao producentica ovog filma za koju mislite da je bila ključna za njegov uspjeh?
Bilo je nekoliko tih odluka, no izdvojit ću jednu jer mislim da je bitna. Godina 2023. je za našu tvrtku i za nas osobno bila jako teška, iscrpljujuća i riskantna. Trebao nam je tromjesečni godišnji odmor. No mi nismo otišli na godišnji odmor, mi smo se primili pripreme i snimanja ovog filma jer su se stvorili uvjeti za to (Nebojša je bio slobodan, glumci su bili slobodni, prikupili smo većinu sredstava, bila je zima, koja nam je bila važna itd.). Od trenutka kada smo odlučili da tako iscrpljeni idemo u to, uz silno poštovanje prema Nebojši i samoj ideji ovog filma, Danijel i ja odlučili smo da ćemo pristupiti kao perfekcionisti i da sve s naše strane mora biti odrađeno kako treba.
Dali smo sve od sebe. Drago mi je da je to urodilo plodom i da smo zaista u svakom trenutku bili 100 % prisutni umom, duhom i srcem i da je svaka odluka bila odvagana, prokomentirana i promišljena te samim time – optimalna. Perfekcionizam se u produkciji isplati i za prave projekte uvijek je dobar trenutak
Što sve uključuje posao producenta? Je li to to kombinacija kreative i budžetiranja, mašte i tablica? Koliko je predrasuda ili pogrešnih pretpostavki vezanih za profesiju producenta?
Svaki producent kreira neki svoj sistem rada, možda i fokus i način funkcioniranja. U tome i je ljepota posla jer je kreacija sam po sebi. Ja se uvijek bacam na sve, od čitanja i komentiranja priče i scenarija do budžeta, castinga i promocije.
Čini mi se da postoji pretpostavka da je producent onaj koji organizira snimanje i plaća račune, no to nije tako.
Na primjer, postoje ljudi koji se bave organizacijom snimanja i sigurno su u tome bolji od producenta – to su direktori filma, organizatori i koordinatori. Ključni su to ljudi u sektoru, koji mogu uštedjeti puno novca i unijeti pozitivnu energiju. Često taj posao radi producent, pogotovo u produkciji kratkometražnog filma, ali ta forma ipak predstavlja pothvat. No i u slučaju ovog filma u produkciji je sudjelovao i direktor filma, i asistentica produkcije i svatko se bavio svojom domenom posla.
Radili ste s oskarovcem, redateljem Gabrielom Salvatoresom. Kakvo je bilo to iskustvo?
Jao, to je bilo divno! Nama je to bilo prvi veliki film, snimali smo na Pagu s fantastičnom ekipom. Gabriele je iskusan redatelj koji zna artikulirati što i zašto to želi, vješto vodi proces i jako je ugodan. Radilo se o zahtjevnom filmu s velikim talijanskim glumcima Valerijom Golino i Diegom Abatantuonom, snimali smo na svakakvim lokacijama te imali zahtjevnu glumačku podjelu i puno statista. Taj proces castinga pamtit ću zauvijek. Svakako film na kojem smo mi kao produkcija stasali i shvatili da možemo raditi velike projekte.
Druga strana priče je da sam radila s našim malim sinom, koji je tada još bio beba, i nije mi bilo lako. No on je bio divan i cijeli taj proces donio je lijepe uspomene. U ekipi su bili ljudi s kojima uspješno i ugodno surađujemo i danas. Uvijek se sjetim fotke s trajekta Žigljen – Prizna kada smo se vraćali sa snimanja i naših širokih osmijeha.
Mnogi s nestrpljenjem očekuju i ekranizaciju knjige ''Črna mati zemla''. Smijemo li znati u kojoj je fazi taj projekt?
Projekt je u fazi osmišljavanja adaptacije i pisanja scenarija. To je takozvana rana faza razvoja filma i pred nama je još dalek put do snimanja. O romanu i njegovu značaju ne treba puno govoriti. Smatram ga remek-djelom, što filmsku adaptaciju čini još težom. Scenarij trenutačno pišu Nebojša Slijepčević i mlada talentirana scenaristica Nađa Petrović.
Nebojša će režirati film i koncept adaptacije koji je postavio je sjajan. Već smo taj put djelomično prošli jer smo se u adaptaciju upustili sa slovenskim redateljem Rokom Bičekom. Rezultat je bio krasan kratkometražni film Kazneni udarac (prikazan na Locarno Film Festivalu), no tu je naša suradnja stala jer smo shvatili da ne dijelimo istu viziju dugometražnog filma.
Walt Disney navodno je rekao: ''Ne radimo filmove da bismo zarađivali, zarađujemo kako bismo radili više filmova.'' Koliko takva izjava stoji u današnjoj filmskoj industriji i koliko se s njom osobno slažete?
Ako govorim iz perspektive europske kinematografije, koja je moja domena, ta bi izjava mogla biti svojevrsni slogan naših poslovnih života!
Perspektiva Walta Disneyja je financijski drugačija, prilike su drugačije, ali suština je ista. U kinematografiji fokus treba biti na priči i likovima. Smatram da si sami trebamo stvoriti uvjete da se pričama i likovima zaista možemo baviti na način koji je potreban.
Teško se uspoređivati s Waltom Disneyjem u Hrvatskoj, koja vrlo, vrlo teško može stvoriti profitabilan film na hrvatskom jeziku jer smo jednostavno premalo tržište. No, možemo si sami stvoriti uvjete i diversificirati poslovanje kako bismo si omogućili da se tim pričama bavimo.
Da mi u Antitalentu ne radimo reklame, ne iznajmljujemo kamere i ne radimo produkcijske servise, teško da bismo ikada snimili "Čovjeka koji nije mogao šutjeti".
Kakvu ste reakciju publike najviše priželjkivali dok ste radili na filmu ''Čovjek koji nije mogao šutjeti''? Je li vam bilo bitnije da dirne, šokira, inspirira ili sve od navedenog?
Priželjkivali smo šutnju i promjenu u shvaćanju snage u reakciji pojedinca i grupe. Fascinantno je koliko je psihologija grupe pomogla nasilničkoj bandi koja je napala vlak. Da je više ljudi ustalo i uzvratilo istom mjerom kao Tomo – možda bi odustali.
Možete li izdvojiti jednu od reakcija ili jedan komentar koji vam se posebno urezao u pamćenje?
Naravno, to je šlagvort komentara Miljenka Jergovića, koji ovaj film smješta u kontekst naše kinematografije. U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak su shvatili sve.
Posebno me se dojmio komentar jer s preciznom točnošću objašnjava što to do sada nismo uspjeli pokazati svijetu u našim ratnim filmovima, od kojih su neki sjajni, ali nisu uspjeli toliko ''putovati''. Razlog tome je što film koketira između univerzalnih pitanja identiteta (''Koju slavu slaviš?'') i univerzalne emocije straha. To je shvatljivo svima bez obzira zna li tko su Balije i tko slavi Svetog Đorđa.
Hrvatska je imala velikog producenta u Hollywoodu, Branka Lustiga, koji je, između ostalog, producirao značajnu ''Schindlerovu listu''. Imate li i Vi želju i ambiciju krenuti holivudskim stopama? S istarskih brežuljaka na holivudske?
Iskreno, nemam takve ambicije u smislu holivudske produkcije u odnosu na europsku. Vesele me filmovi, vesele me priče i suradnja s talentima. A događa li se to u Los Angelesu ili u Buzetu, svejedno je. Naravno da ovdje nema tolikog novca za produkciju, no u samoj srži kreacije stvar je ista. Ovaj film je dokaz da se dobar film može napraviti i za 100 i za 10.000.
Zašto ste Zagreb zamijenili Istrom?
Zbog obitelji i zdravlja. Imamo dva dječaka, kojima je djetinjstvo u Buzetu puno mirnije, slobodnije i zanimljivije. Puno smo vani i ne gubimo puno vremena na takozvanu dnevnu operativu. Upoznali smo divne ljude, koji su nam sada već i prijatelji, i mogu reći da se super zabavljamo i družimo.
Moram Vas pitati, je li na vješalici već spremna haljina za dodjelu nagrada Oscar?
Je, i to zahvaljujući divnoj talentiranoj dizajnerici Tini Vrdoljak, koja se prihvatila moje haljine i povela me na modno putovanje, koje je za mene mala novost. Osobno, crveni tepih mi nije najdraži dio ovog posla, no neizmjerno se veselim da smo svi zajedno kao ekipa u tom lijepom trenutku i jedva čekam da se opet sastanemo. Mi smo velika ekipa, samo producenata je pet, od kojih su tri žene, dakle bit će barem tri haljine.
Za kraj vam neću zaželjeti sreću na Oscarima, već Vama i cijeloj filmskoj i produkcijskoj ekipi zahvaliti na filmu ''Čovjek koji nije mogao šutjeti''. Oscara bismo svi voljeli, ali od njega je bitnije imati, gledati i razumjeti ovaj film.
Nastavite pratiti i gledati hrvatske kratkometražne filmove, sjajni su!
Inspirativnu priču o Katarini Prpić donosi Nivea, koja više od 100 godina pomaže da se dobro osjećamo u svojoj koži. Jedan od takvih proizvoda je I uljni serum i krema za tijelo NIVEA Luminous, proizvodi stvoreni za ujednačivanje tena kože.
