Oni su tako hrabri. Nikad se ne žale, čak ni dok broje leukocite i trombocite, ni kad im kosa otpadne, a ćelave glavice zasvijetle. Oni se ne pitaju kad će zvono da trkom krenu doma na ručak, njima niti jedna zadaća nije previše, a ispitima se vesele. Oni su toliko zreli da se učitelji pitaju „tko tu koga uči o životu“…
Ovako bismo mogli opisati malene heroje koji se na zagrebačkom Rebru liječe od teških bolesti, a u sklopu liječenja pohađaju Školu u bolnici. Jedna je to od najvećih bolničkih škola u Hrvatskoj – s čak 15 razrednih odjela i učenicima iz cijele Hrvatske.
S njima radi veliki tim stručnjaka koji nastavu i liječenje prilagođavaju svakome ponaosob, a mi smo razgovarali s njihovom voditeljicom i učiteljicom, profesoricom Mirom Marijan, koja se prije 30 i kusur godina počela baviti ovim poslom. Zadnjih 13 godina radi isključivo s bolesnom djecom, a priču o svom životnom pozivu podijelila je s nama i podsjetila nas što je to zapravo najvažnije u životu.
U njihovoj školi nema zvona
Na početku rada u bolničkoj školi mi je bilo jako teško jer sam, kao majka, zamišljala svoju djecu u takvim uvjetima. Osim toga, sasvim je različita dinamika i interakcija s učenicima u školi i u bolnici. U bolnici smo mi svjedoci patnje i bolova, ali i lijepih trenutaka - kad se pozdravljamo s riječima: Ne vraćaj se u našu bolničku školu. Ne želimo te više vidjeti, osim kad dođeš na kontrolu, započinje profesorica Mira.
To je bio najtužniji trenutak u karijeri. Dan kad sam ušla u njezinu sobu, a krevet je bio prazan.
Ovisno o duljini boravka, govori nam profesorica Mira, neki učenici mogu dobiti ocjene. One su u pravilu dobre, jer su takvi i u učenici, a učitelji način rada prilagođavaju zdravstvenom stanju djeteta.
Primjerice, učenici sami biraju način ispitivanja - koje može biti usmeno ili pismeno, a ako pak netko završi u bolnici dok se održava natjecanje iz najdražeg predmeta – ono će se ponoviti, a rezultate će Škola u bolnici poslati njihovoj matičnoj školi. Također, kod njih nema zvona niti pritiska, a sve su to razlozi zbog kojih učenici često postavljaju pitanje:
Je li ovo uopće prava škola?
Takve situacije uvijek prođu uz puno smijeha i dokazivanja da smo stvarno pravi učitelji. U prilog tome ide da je veći dio naših učitelja zaposlen i u redovnim razredima, a dio nastave izvode u bolnici. Baš kao i u ostalim školama, obilježavamo Svjetski dan hrane, Dan životinja, sjećanje na Vukovar, sudjelujemo na Lidranu, a imamo i svoj štand na Božićnom sajmu, govori nam profesorica Mira Marijan i ističe da zapravo i nema velike razlike između bolesnih i zdravih učenika.
Oni su hrabri mali borci koji se brzo prilagode prostoru i okolnostima u kojima se nađu.
Oni su hrabri mali borci koji se brzo prilagode prostoru i okolnostima u kojima se nađu. Ponekad bude suza i otpora prema nama, ali uz puno ljubavi i strpljenja kad nas prihvate, rade i uče bez problema. Tek tada se vidi koliko su hrabri i sjajni jer uče i odgovaraju u bolničkim, često skučenim, uvjetima. Nema tu sobe s posterima i vlastitim radnim stolom i priborom. Osobno se divim njihovoj hrabrosti i zrelosti i kod najtežih dijagnoza, govori učiteljica.
Ovaj posao jedan je od najtežih, ponajviše jer se ovdje emocije ne mogu odvojiti od posla. Nasmiješena i blijeda lica vrlo se lako uvuku u srca učitelja, a Mirino sjećanje na jednu učenicu, živi još i danas.
Još uvijek čuvam ukrasnu kutijicu koju mi je poklonila za rođendan
Ponekad nekog izgubimo, a to je posebno teško kad se s nekima od njih povežeš jer ovo nije posao - nego poziv. Ja najviše pamtim Mariju, jednu prelijepu crnokosu djevojčicu koju sam kao razrednica na odjelu pratila od 5. do 8. razreda, ali nisam ju ispratila u srednju školu kao što nam je bio plan. Nije uspjela dočekati svoje srednjoškolske dane. Još uvijek čuvam ukrasnu kutijicu koju mi je napravila za rođendan.
To je bio najtužniji trenutak u mojoj karijeri. Dan kad sam ušla u njezinu sobu, a krevet je bio prazan. Ne znam kako smo se i zašto tako dobro razumjele i povezale. Često pomislim na nju kad prođem tim odjelom i nikad je neću zaboraviti, prisjetila se profesorica Mira.
Ipak, u njezinom poslu postoji i pregršt lijepih trenutaka. Upravo zbog njih sve to ima smisla, a na pitanje da nam izdvoji najljepši trenutak iz svoje karijera, profesorici Miri teško je bilo istaknuti samo jedan.
CT je kompjuter za igrice, a vizita kad doktori puno pričaju
Puno je sretnih trenutaka, smijeha, šale i duhovitih dosjetki kad pokušavaju izbjeći nastavu. Dobijem i zagrljaj kod odlaska i zahvalu za sve što sam napravila za njih, kao i svi naši učitelji, to je stvarno nešto posebno, govori nam i dijeli s našim čitateljima simpatični učenički pojmovnik i mudre odgovore koje učitelji pažljivo spremaju za uspomenu.
Dobijem i zagrljaj kod odlaska i zahvalu za sve što sam napravila za njih.
Istaknut ćemo Franju iz prvog razreda koji je CT definirao kao kompjuter za igrice. Tiana iz četvrtog razreda simpatično je bubnula da je vizita kad doktori stoje ispred vrata i stalno nešto pričaju, a Luka iz prvog razreda rekao je da je infuzija neka tamo voda koja ti curi niz ruku. Njihova prijateljica Ema iz trećeg razreda osmislila je vlastitu definiciju riječi punkcija: To je kad ti zabodu iglu i provjere koliko ima stanica u koštanoj!
Ali to nije sve, u nastavku pročitajte mudre odgovore malenih heroja koji uveseljavaju roditelje, učitelje i liječnike.
Čovjek od riječi je onaj koji puno priča.
Velik čovjek je onaj koji je puno veći od drugih.
Velikodušan čovjek je onaj koji je dobar i ima puno duše u sebi.
Upravo su ovi iskreni odgovori pokazatelji one dječje iskrenosti i neiskvarenosti, a učiteljica Mira priznaje da je i ona od njih puno toga naučila.
Rekla bih da sam od naših učenika „pokupila“ optimizam i strpljivost. Jer kad se ne žale, a znam da ih boli , to i mene čini boljom osobom. Naučili su me da se treba veseliti i malim sitnicama bez obzira što smo u bolnici, govori nam.
Koji su nedostaci Škole u bolnici?
Iako je ovaj humani posao pokazatelj dobrote našeg društva, neke bi stvari država ipak trebala bolje organizirati. Konvencija o pravima djeteta govori da svako dijete ima pravo na obvezno i osnovno obrazovanje, što isključuje srednjoškolce koji vode bitku s teškim bolestima.
Problem izvođenja nastave za srednjoškolce smo pokušali riješiti, ali tu ima puno više problema zbog različitih programa, primjerice, strukovnih predmeta i prakse. Na jednom odjelu ima veliki broj srednjoškolaca koji se prosječno liječe oko tri tjedna i često se vraćaju. Naši im učitelji pružaju podršku u predmetima za koje smo stručni i u dogovoru s njihovim školama. Nikome od nas nije teško pomoći i ni jednog učenika nismo odbili za nastavu ako je želio sudjelovati, govori nam profesorica o načina na koji struka, na licu mjesta, rješava ovaj problem.
U svakom poslu možemo pronaći pokoji nedostatak, ali o poslu koji obavljaju učitelji u bolničkim školama, trebamo glasno govoriti i malenim junacima zajedničkim snagama stvoriti uvjete kakve zaslužuju. Jer zdravo dijete ima tisuću želja za Božić, a bolesno – samo jednu.
