Prolazite li Islandskom ulicom u Novom Zagrebu, lako je uočiti zgradu Doma umirovljenika Sveta Ana. Njezini balkoni uvijek su ukrašeni cvijećem, a cijeli eksterijer djeluje ugodno i lijepo. Čak i ako nikada niste kročili u taj Dom, čovjek ima osjećaj da se u njemu svatko osjeća dobrodošlo i dobro.
A kad uđete u Dom umirovljenika Sveta Ana u Novom Zagrebu, prvo će vas ondje dočekati nasmiješeno lice Terezije Jukić, koja već 18 godina radio kao recepcionarka na porti u Domu.
Terezijin posao vezan je uz rad s ljudima pa je zanimljiv, ali i jako odgovoran. Uključuje brigu za sigurnost ljudi i imovine u Domu te za mir i red u zajedničkim prostorijama, zatim poslove na telefonskoj centrali, vođenje evidencije dolaska i odlaska radnika kao i posjetitelja, vođenje evidencije prijavljenih kvarova i svih zbivanja koja odstupaju od uobičajenog poslovanja.
Terezijina najvažnija dužnost jest briga o korisnicima i njihovoj sigurnosti, odnosno evidencija njihova kretanja izvan doma ili njihove višednevne odsutnosti zbog liječenja, odmora, posjeta obitelji i slično. U njezinu poslu jako je važna komunikacija s korisnicima i stajanje na raspolaganju za raznorazne upite i molbe.
Sjećam se početaka 2006. godine kada me s poslom na porti upoznala kolegica Mirjana Sardelić. Kao što vidite, mnogo je toga i početak nije bio lagan. Ali kada volite to što radite i imate potporu i dobru komunikaciju s radnim kolegama, sve se uspije savladati, kaže nam gospođa Jukić.
Svaka radna smjena kreće primopredajom. U dnevnoj smjeni koja počinje u 6 sati prati se evidencija dolaska radnika na posao i odlaska iz noćne smjene. Dojavljuje se dolazak hitne pomoći u stacionar za korisnike koji idu na kontrole, preglede i terapije u bolnicu. Zatim se bilježi dolazak posjetitelja korisnicima, kao i stranaka koje djelatnici porte upisuju i upućuju u socijalnu službu. Sve je to praćeno javljanjem na telefonsku govornicu: odgovaranjem na upite i prosljeđivanjem poziva prema korisnicima ili prema službama Doma.
Tu je i podjela pošte i dnevnih novina pretplatnicima i neke druge aktivnosti. I, ono najvažnije, komunikacija s korisnicima, s posjetiteljima i strankama koje mi prvi pozdravimo na ulazu. Tu mnogo znače ljubaznost i susretljivost. Ponekad i nije lako, ali uvijek nastojim svoj posao obavljati najbolje što znam, opisuje.
Strah u vrijeme pandemije
Druženje i razgovori s korisnicima sastavni su dio posla u domu umirovljenika. Oni u domu žive, kreću se i komuniciraju.
Često imaju potrebu ispričati svoju priču nama ili požaliti se na nešto, podijeliti neki sretni trenutak, ili jednostavno upitati za pomoć ili uslugu. S nekima sa zbližiš više, s nekima manje, kao i inače u životu, ali nastojiš prema svima biti jednak. Može se reći da smo svi kao jedna velika obitelj, govori Terezija koja se kroz svoj posao susreće s raznim situacijama i upoznaje različite ljude.
Mnogo toga ureže se u sjećanje. Bilo bi teško izdvojiti pojedinačne slučajeve. Ali ima nešto što me se ne prestaje dojmiti od prvoga dana pa do danas. To su one obitelji koje neumorno, svaki dan, bio blagdan ili radni dan, dolaze svojim najmilijima u posjet. Te obitelji su rijetke, ali su tu, i njihova pažnja i ljubav koje zadivljuju, ističe.
Razdoblje pandemije u domovima za umirovljenike bilo je posebno teško i izazovno jer je u pitanju starija skupina ljudi najugroženija korona virusom.
U Domu Sveta Ana, otkriva nam Terezija, vladao je strah, među djelatnicima i korisnicima. Ona se osobno nije bojala za sebe, nego je strahovala da bi ona mogla biti ta koja će ugroziti njihovo zdravlje. Najteže od svega bila je razdvojenost korisnika od njihovih obitelji. Djelatnici Doma trudili su se koliko su mogli da to ublaže svojim prisustvom.
Korisnicima bismo pomagali da se čuju i vide sa svojim bližnjima preko videopoziva ili da na neki drugi način održe kontakt s njima. Ali korona je ostavila traga, kako na fizičko, tako i na psihičko zdravlje korisnika, kaže. U domovima za starije u jednom trenutku neizbježan je i rastanak od korisnika, nakon što preminu. Ondje su, nažalost, susreti sa smrću mnogo češći nego u nekim drugim okruženjima.
Smrt je sastavni dio života. Kao takvu je treba prihvatiti. Ali koliko god je čovjek toga svjestan, opet te iznenade ili čak šokiraju smrti nekih korisnika. Pogotovo pokretnih korisnika boljeg zdravlja koji iznenada umru ili onih koji su ti posebno dragi. Iako je stalno prisutna, na smrt se nikada ne možeš naviknuti, podijelila je s nama Terezija, koja se s nekim korisnicima i zbliži, pa o njima razmišlja i brine i van radnog vremena.
Plesne večeri subotom
Rad s ljudima je takav da uključuje susret, komunikaciju i emocije, kako pozitivne tako i negativne. Razvijaju se odnosi. Nisam konfliktna osoba, ali ponekad bude i neugodnih situacija ili nesporazuma pa onda i to nosiš kući. Ali ja sam i po prirodi takva da se previše brinem oko svega, pa možda je više do mene nego do posla, smije se Terezija.
Starijima nerijetko teško pada otići živjeti u dom za umirovljenike, nije lako u poznim godinama napustiti vlastiti dom i otići u nepoznato okruženje.
No, život u zagrebačkom Domu Sveta Ana lijep je za sve one koji prihvate život u Domu.
Ondje korisnici imaju sve što im je potrebno, smještaj, hranu, vešarnu, pospremanje i čišćenje apartmana te socijalne radnice, portu, njegovatelje i medicinsko osoblje 24 sata na raspolaganju. To sve uključeno je u cijenu, koja je jako prihvatljiva, pogotovo u odnosu na privatne domove. Tu je i mnoštvo slobodnih aktivnosti: ples, zbor, učenje stranih jezika, ručni radovi, keramička radionica, boćanje, tjelesne vježbe,... Za vjernike postoji kapelica gdje se svakodnevno održava sveta misa. Subotom uvečer organiziraju se plesne večeri. Tako da se nađe za svakoga ponešto.
Rad sa starijim osobama plemenit je i hvalevrijedan, neki možda imaju otpor prema njemu jer ih asocira na prolaznost vremena i života, no u domovima za starije kao da je skupljena mudrost svijeta.
Tako je, od starijih možemo puno naučiti. Ljepota ovoga posla jest u pomaganju ljudima, u davanju sebe onima kojima je to najpotrebnije. Njima puno znače topla riječ, osmijeh. Treba ih imati za svakoga podjednako. Osjećaju da su prihvaćeni, da nisu napušteni, poručuje Terezija Jukić.
Dejana Bačko akademska je slikarica bez ruku: „Bog mi je možda nešto uzeo, ali mi je zauzvrat puno toga dao.“
