Isadora Duncan rođena je u San Franciscu 26. svibnja 1877. godine (neki izvori navode čak da je rođena 27. svibnja) kao najmlađa od četvero djece inženjera i bankara Josepha Charlesa Duncana te pijanistice Mary Isadore Grey.
Neposredno nakon njezina rođenja otac joj je bio optužen za novčane malverzacije, a obitelj je snašlo veliko siromaštvo. Povrh svega, roditelji su joj se razveli, a djevojčica se sa sestrom Elizabeth i braćom Augustinom i Raymondom preselila u Oakland u Kaliforniji.
Isadora je od najranijeg djetinjstva bila iznimno svojeglava i samopouzdana djevojčica. Zbog manjka novca u obitelji, ali i želje da se oslobodi "okova" klasičnog obrazovanja, napustila je školu već kao desetogodišnjakinja.
Kritičari su je ili voljeli, ili osporavali njezin talent. No bez obzira na to bila je velika inspiracija za neke od najvećih umjetnika 20. stoljeća poput kipara Augustea Rodina, ali i pjesnika Sergeja Jesenjina.
U to se vrijeme zaljubila u ples te je počela davati plesne instrukcije djeci iz susjedstva. Ples je promatrala kroz drugačiju prizmu od ostatka svoje okoline. Obožavala je improvizirati s plesnim pokretom te se kretati prema nekoj svojoj koreografiji iz mašte.
Rođena sam kraj mora i primijetila sam da su se svi veliki događaji u mom životu dogodili kraj mora. Prvu ideju o pokretu i plesu dobila sam iz ritma valova, kasnije je priznala.
Plesom se nastavila baviti tijekom cijelog puberteta te se prijavljivala na audicije brojnih kazališnih kuća. Svoj prvi službeni posao dobila je u plesnoj trupi Augustina Dalyja u New Yorku, gdje je neko vrijeme vježbala sa slavnom balerinom Marie Bonfanti.
No američka plesna scena brzo joj je dosadila, pa se 1898. godine odselila u London, gdje je nastupala na privatnim zabavama bogatih Britanaca. Tu je polako počela graditi svoju plesnu reputaciju i repertoar, a posao ju je vodio na razne strane diljem Europe.
Totalno drukčija od drugih
U Berlinu je 1904. godini osnovala svoju prvu plesnu školu za djecu jer joj je bila velika želja prenijeti novim generacijama ljubav prema umjetnosti. Preko škole upoznala je i mlade plesačke nade Annu, Maria-Theresu, Irmu, Liesel, Gretel i Eriku, koje je kasnije legalno posvojila 1919. godine.
Kritičari su je ili voljeli ili osporavali njezin talent. No bez obzira na to, bila je velika inspiracija za neke od najvećih umjetnika 20. stoljeća poput kipara Augustea Rodina, ali i pjesnika Sergeja Jesenjina, kojeg je upoznala na jednoj moskovskoj zabavi kada je imala 44 godine.
U ateljeu slikara Georgija Jakulova i na zvukove Internacionale izvodila je svoj poznati ples sa šalom kada ju je 26-godišnji pjesnik prvi put ugledao. Ne mogavši skinuti pogled s Isadore, Sergej je začarano prišapnuo prijatelju samo jednu riječ – Boginja.
Unatoč velikoj razlici u godinama započeli su strastvenu i turbulentnu vezu koja je okrunjena brakom 1922. godine. No njihov brak trajao je samo tri godine, a pjesnik je nekoliko mjeseci nakon razvoda počinio samoubojstvo objesivši se njezinim šalom.
Isadora je od najranijeg djetinjstva bila iznimno svojeglava i samopouzdana djevojčica. Zbog manjka novca u obitelji, ali i želje da se oslobodi "okova“ klasičnog obrazovanja, Isadora napušta školu već kao desetogodišnjakinja.
Isidora Duncan vjerovala je u evoluciju plesnog pokreta, smatrala je da je svaki pokret organski nastavak onog prethodnog. Njezino plesanje karakterizirali su snaga promjena, apstrakcija i oslobođenje. U plesnim rutinama koristila se trčanjem, poskakivanjem, bacanjem i drugim energičnim aktivnostima.
Kad bi je pitali što znači njezin ples, spremno je odgovarala:
Kad bih vam mogla objasniti što znači, ne bi imalo smisla plesati.
Obično je plesala u lepršavim haljinama širokoga kroja koje su joj omogućavale svu slobodu kretanja.
Propovijedam slobodu uma slobodom tijela; žene, na primjer, trebaju izaći iz zatvora korzeta.
Velike životne tragedije
U privatnom životu bila je jednako nesputana kao i u plesu. Imala je veze s muškarcima i ženama, a rodila je dvoje djece dvama različitim muškarcima iako nisu bili u braku, što je za ono vrijeme bilo nezamislivo ponašanje.
S kazališnim dizajnerom Gordonom Craigom imala je kćer Deirdre Beatrice od 1906. godine, a nasljedniku ogromnog bogatstva tvrtke za šivaće mašine Singer – Isaacu rodila je sina Patricka Augustusa četiri godine kasnije. Velika tragedija zadesila ju je 1913. kada je u prometnoj nesreći izgubila oba djeteta.
Shrvana tugom i velikim gubitkom, otišla se oporavljati u na otok Krf, gdje je nakon nekog vremena shvatila da želi roditi još jedno dijete.
U svojoj autobiografiji po imenu My Life (Moj život) priznaje da je preklinjala talijanskog kipara Romana Romanellija da spava s njom jer je očajnički željela još jedno dijete. Njezine su želje vrlo brzo i ostvarene. Na svijet je donijela sina u kolovozu 1914. godine, ali novorođenče je umrlo neposredno nakon rođenja.
Zbog tih životnih tragedija odala se piću. Bol je zatomljivala alkoholom, kao i brojnim ljubavnim vezama.
Tragičan kraj doživjela je u noći 14. rujna 1927. godine u Nici.
Vozeći se u sportskom automobilu bez krova marke Amilcar CGSS, dugi svileni šal ukrašen djelima ruskog umjetnika Romana Chatova koji je nosila na sebi zapleo se u gumu i slomio joj vrat.
Svijet je ostao šokiran.
Iako Isadorine škole za ples nisu bile dugo otvorene, posvojene kćeri nastavile su širiti Isadorinu metodu novim generacijama i nakon njezine smrti. Danas se Isadora Duncan naziva majkom plesa i utemeljiteljicom modernog plesa, a 1987. godine uvrštena je u plesni Hall of Fame u New Yorku.
