Rođena u Brodu na Savi (današnji Slavonski Brod) 20. veljače 1916. godine, Mia je s već nepunih pet godina pokazivala sklonost plesu. Godine 1921. naprosto je briljirala na proslavi Dječjeg dana i mnogi su već tada primijetili da se u njoj krije nešto golemo. Preselila se u Zagreb i već s 12 godina postala solistica zagrebačkog baleta, a s tek navršenih 18 primabalerina, najmlađa u povijesti s tom titulom na našim prostorima.
Od plesa do politike
No, kako to obično biva s velikanima za koje će vrijeme pokazati da su se više cijenili izvan granica naše zemlje nego u svome kraju, Mia je sasvim slučajno postala političko pitanje.
Naime, u Jutarnjem listu 1935. godine objavljen je njezin komentar na članak "Statistička paralela u radu zagrebačkog i beogradskog teatra u sezoni 1934/35" objavljen u Novostima 21. srpnja 1935.
U njemu je Mia prikazala stvarno stanje zagrebačke baletne scene, usporedila tretman kakav imaju balerine i baletani, a kakav drugi umjetnici te je željela, dok još može, apelirati na nužno mijenjanje stvari na hrvatskoj baletnoj sceni.
Zvali su je „čistom zvijezdom na začaranom nebu plesa“, „remek-djelom ljudske mehanike“, „najljepšom balerinom svih vremena“.
Izvan samog članka zahtijevala je da kazalište njoj i njezinu plesnom partneru Antunu Vujaniću osigura mjesečni honorar od šest tisuća dinara. Njezina je molba odbijena iako su istodobno glumci drame bili plaćani po deset tisuća dinara za jedan nastup.
Usporedbe radi, jednom kada je postala svjetska zvijezda, zarađivala je 35 tisuća dinara i usto imala brojne pogodnosti za sebe i majku.
No kada se jasno zauzela za sebe i kada je to te 1935. odjeknulo medijima, Miji iduće sezone više nije bio produžen ugovor. Iako se činilo da joj je tadašnja vlast ovih prostora time srezala krila, zapravo je dobila oruđe koje će je vinuti u sam vrh svjetskog baleta i upisati je u povijest kao jednu od deset najvećih balerina svih vremena.
Pohod na svjetske pozornice
Naime, nakon fijaska u Zagrebu Mia se okrenula inozemstvu. I oduševila. Prijavila se za nastup na Plesnoj olimpijadi u Berlinu i upravo je za potrebe tog nastupa svome imenu dodala naziv Slavenska. Kako je kasnije govorila u intervjuima, njezino prezime Čorak u inozemstvu se vrlo teško izgovaralo, no dodatak novog prezimena vrlo je teško pao njezinu ocu, što joj, kako je i sama rekla, on nikada nije oprostio.
Prvi baletni nastup imala je sa samo pet godina. I oduševila je publiku.
Unatoč tome, Mia je počela osvajati svjetsku scenu i nije stala. Osvojila je prvu nagradu na Plesnoj olimpijadi, nakon čega su je mediji prozvali novom Anom Pavlovom. To su bila magična vrata koja su joj otvorila čitav novi svijet plesa i umjetnosti.
Gdje god bi nastupala, kazališta su se punila, a mediji nisu mogli pronaći dovoljno riječi za opis njezina umijeća. Zbog svog izvanrednog talenta dobila je i ulogu u filmu Smrt labuda, koji se danas smatra najboljim plesnim filmskim klasikom svih vremena.
No čak i dok je živjela u Francuskoj i ostvarivala svoje snove, hrvatski duhovi pokucali su na njezina vrata. Naime, 1939. godine opet su se u medijima pojavili natpisi o tome kako javnost želi da se smijeni ravnateljica zagrebačkog baleta Margarita Froman te da na njezino mjesto dođe Mia. Njoj to nije padalo na pamet nakon što je praktički bila primorana pobjeći u inozemstvo u želji za karijerom.
Na pozornici zvijezda, u privatnom životu pritajena
Njezin talent bio je pak primijećen i u trupi Ruskog baleta Monte Carla pa je s njima Mia proputovala gotovo čitav svijet, a zahvaljujući svom menadžeru i samostalno je nizala izvanredne uloge. Tako je odigrala i naslovnu ulogu u baletu Tramvaj zvan čežnja, nastalom prema istoimenom djelu Tenneseeea Williamsa, te je proglašena najboljom Blanche DuBois svih vremena.
Mnogi su je smatrali nasljednicom Ane Pavlove.
Osim toga, Mia je imala i vlastitu baletnu trupu, nastupala je na televiziji na National Broadcasting Company Spectacular, igrala u baletnoj inačici biografije Johanna Straussa Mlađeg, nastupala u Ed Sullivan Showu, The Firestone Hour i brojnim drugim nastupima i emisijama koje je nemoguće pobrojiti u jednom kratkom članku.
Uza sve to, bavila se i pedagoškim radom. Započela ga je još u Zagrebu u svome domu, a nastavila u New Yorku i Los Angelesu, gdje je davala privatne satove, a potom je dugi niz godina predavala na Kalifornijskom sveučilištu i na Kalifornijskom institutu za umjetnost.
O njezinu se privatnom životu malo toga zna. Dana 13. rujna 1946. godine udala se za Kurta Neumanna, inače doktora filozofije, ekonomije i političkih znanosti, te s njime dobila kćer Mariju i američko državljanstvo, a upravo je u SAD-u i živjela do svoje smrti.. U rijetkim intervjuima povremeno bi otkrila pokoji detalj poput onog da svoju kćer nikada nije željela usmjeravati prema baletu jer je znala koliko je to krvav posao.
Danas se Mia ubraja u deset najvećih svjetskih balerina svih vremena.
Uostalom, njezin rad i više nego dovoljno govori sam za sebe. Činjenica je da hrvatski prostori nikada prije ni kasnije nisu iznjedrili balerinu takva kova. Zavirite li u bilo koju svjetsku enciklopediju o plesnoj umjetnosti ili samom baletu, u njoj ćete naći ime naše Mije Čorak Slavenske. Pa ipak, u Hrvatskoj danas rijetki znaju tko je bila ona. Vrijeme je da se to ispravi.
Tim su se mislima vodili i autori monografije o njezinu životu, Maja Đurinović i Zvonimir Podkovac (Naklada MD, 2004.), i sami velikani plesne umjetnosti.
Maji Đurinović zahvaljujemo i na ustupljenim fotografijama, i onima objavljenima u knjizi i onima koje ranije nisu bile viđene, a koje također pokazuju Mijinu veličinu u svijetu plesa..
Ni prije ni kasnije naši prostori nisu imali balerinu njezina kova. No osim što je imala izniman talent, imala je i nevjerojatnu želju za učenjem i radom na sebi.
