Ivu Olivari mnogi zovu prvom damom hrvatskog nogometa, dušom hrvatske reprezentacije. Tim menadžerica reprezentacije naše nogometaše prati i na Svjetskom prvenstvu u Katru, u kojem njezin radni dan počinje rano ujutro i završava kasno navečer, nekad i u gluho doba noći. Čestitke na uspjehu pobjedničkih Vatrenih idu i ovoj uspješnoj i marljivoj ženi, koja je unatoč ludom rasporedu našla vremena javiti nam se iz Katra.
Zahvaljujem na čestitkama. Sretna sam i ponosna što su naši dečki cijelom svijetu pokazali da se borbenošću, zalaganjem i zajedništvom mogu ostvariti najveći ciljevi. Laska mi kad me zovete 'prvom damom hrvatskog nogometa', ali ja to nisam. Puno žena radi u hrvatskom nogometu, ne samo u HNS-u, nego u županijskim savezima, u klubovima od najviših do onih najnižih liga i ovaj uspjeh je i njihov, govori Iva Olivari, tim menadžerica hrvatske nogometne reprezentacije, kojoj je ovo peto svjetsko nogometno prvenstvo s Vatrenima.
Dok to govori, bivša tenisačica prisjeća se svojih početaka rada u Savezu, kada su bili mala organizacija i svi su radili - sve.
Okupljanja reprezentacija mlađih uzrasta bila su uvijek na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Igrači bi dolazili vlakom ili autobusom, a kolegice i ja radile bi im sendviče da imaju za put. Takvi su bili počeci, bili smo siromašni i mali i do današnjeg uspjeha morali smo svi skupa proći dug, težak i trnovit put. Ali eto nas sada na vrhu!
Ja igračima nisam mama niti to želim biti. Svi oni imaju svoje mame, svoje obitelji, ali ja sam tu da im budem podrška, da im pomognem kada god je to u mojoj mogućnosti. I da, volim ih sve jako. Uvijek ponavljam da naš hashtag 'obitelj' nije samo floskula. Mi to živimo na svakom okupljanju i to nam se svima skupa vraća na najljepši mogući način, ispričala je Olivari.
Mnogim je djevojčicama i djevojkama uzor pokazujući da žena može imati menadžersku poziciju u vrhunskom sportu. Ono što Ivu čini još posebnijom jest toplina kojom zrači. Otkrila nam je i koje su joj osobine i vještine bile najpotrebnije ne samo da dođe na tu poziciju nego da se tim poslom toliko dugo uspješno bavi.
Sport je izvrstan alat za rušenje prepreka i predrasuda. Ništa kao sport, a posebno nogomet, ne spaja ljude bez obzira na njihovu rasu, vjeru, nacionalnost ili spol. Stoga se svi koji se bave nogometom trebaju boriti protiv stereotipa, koji još uvijek postoje u mnogim zemljama, da ženama u nogometu nema mjesta. To jednostavno nije istina. Mislim da je došlo vrijeme da konačno prestanemo samo govoriti o različitostima i da djelujemo u tom smjeru.
Žene ni u kojem slučaju ne bi trebale biti inferiorne u odnosu na svoje muške kolege ako su profesionalne i dobro rade svoj posao. Što se tiče mene na ovoj poziciji, prije svega rekla bih da sam iznimno predana svom poslu i dosta organizirana. Volim sve napraviti na vrijeme, za mene vrijedi ona 'što možeš napraviti danas, ne ostavljaj za sutra'. Ne volim kad sam u 'cajtnotu'. Bivša sam sportašica, a sport me naučio prije svega disciplini, ali i poštovanju autoriteta, ističe.
Posao koji pruža nevjerojatne emocije
Radi posao bez radnog vremena, što nije uvijek lako. Imala je, priznaje, i ona teških trenutaka, nije sve baš uvijek išlo lako. Međutim, bila je odgovorna, uporna, marljiva i dokazivala se svojim radom.
Lijepo se to čini u prvi tren. Putovanja, dobri hoteli, stalno sam okružena mladim, vedrim ljudima, ali nije to baš uvijek tako bajkovito. Često putujem, pa je kofer uvijek napola spreman, a pakiranje mi je jedna od najmrskijih stvari. O hotelima, stadionima i aerodromima mogu vam puno pričati, ali ne previše o gradovima i zemljama u kojima sam bila. Rijetko se uhvati vremena za razgledavanje i zabavu.
Igrači bi dolazili vlakom ili autobusom, a kolegice i ja bi im radile sendviče da imaju za put. Takvi su bili počeci, bili smo siromašni i mali i do današnjeg uspjeha morali smo svi skupa proći dug.
S druge strane, uvijek govorim da je ovo posao koji, kao malo koji, pruža nevjerojatne emocije. I tužne i sretne. Na moju sreću, s ovim dečkima doživjela sam ih puno više radosnih, opisuje Iva svoju svakodnevicu. Kada su u pitanju žene, nastavlja, svijet nogometa još je uvijek konzervativan, ali vidi da se stvari mijenjaju i drago joj je zbog toga.
Žene moraju imati svoje mjesto u svijetu nogometa, i na terenu i izvan njega. U mnogim zemljama nogomet se još uvijek smatra muškim sportom. Međutim, to se mijenja. Polako, ali se mijenja.
S ponosom mogu reći da u našem savezu ima više žena nego muškaraca i da su neke od njih na čelu važnih resora. Znam da to nije slučaj u mnogim nogometnim savezima.
Stoga mislim da bismo svi trebali prestati samo govoriti o jednakosti i različitosti i početi više djelovati. Kvaliteta i profesionalnost trebaju biti jedini kriterij, a ne je li osoba muško ili žensko, govori. Svjetsko prvenstvo u Katru prvo je muško prvenstvo u nogometu na kojem sude i žene, a Iva ističe kako sutkinje bez problema mogu parirati svojim muškim kolegama.
Prošlog ljeta bila sam delegatkinja UEFA-e na Europskom prvenstvu u Engleskoj, na kojem smo gledali fantastičan ženski nogomet. Finale koje je odigrano pred ispunjenim Wembleyjem, pred 86.000 gledatelja bio je pravi festival nogometa. Kao delegatkinja često se susrećem sa sutkinjama i mogu reći da su potkovane znanjem, fizički vrlo spremne, a svojom profesionalnošću i nogometnim znanjem nimalo ne zaostaju za muškim kolegama.
Na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu prije četiri godine mogao se vidjeti i transparent: Pokazali ste našoj djeci da i mali mogu biti najveći. Hvala vam. Takve riječi mogu dirnuti svakoga, sigurno i same reprezentativce. Ipak, menadžerica otkriva kako našim reprezentativcima nije potrebna dodatna motivacija kada igraju za svoju zemlju.
Nemam ja nikakav posebni moto. Oni su svi profesionalci, igraju u velikim klubovima, u svakoj utakmici daju svoj maksimum, ali su prije svega veliki domoljubi i svaki od njih potvrdit će vam da je trenutak kada je obukao hrvatski dres bio ostvarenje njegovih snova, kaže.
Mnogi će se složiti da je zagrljaj Ive Olivari i Luke Modrića nakon utakmice s Brazilom jedna od najdirljivijih fotografija s prvenstva u Katru. Iva Luku zna još od vremena kad je bio dječarac, kad je počeo igrati za hrvatske reprezentacije mlađih uzrasta.
Luka je uvijek nekako bio drugačiji, poseban, samozatajan. Izgradili smo tijekom ovih godina odnos pun međusobnog poštovanja i povjerenja.
Osim što je izvanserijski igrač koji će se teško tako skoro roditi na ovim prostorima, Luka je dobar čovjek, suprug i otac. Uživam ga gledati s njegovom djecom. Prisjećam se dana kada sam ga upoznala, a kada je bio tek nešto stariji od njegova Ivana danas, otkrila nam je tim menadžerica hrvatske nogometne reprezentacije, koja u Hrvatskom nogometnom savezu radi više od 30 godina.
Sve o Svjetskom prvenstvu u nogometu u Katru pročitajte ovdje.
