„Prvo što sam spakirala bio je ovaj dnevnik, pa uvijači za kosu, maramice, školske knjige, češalj i stara pisma. Stavila sam najluđe stvari, a znala sam da idemo u skrovište. Ali nije mi žao, uspomene mi znače više negoli odjeća“, zapisala je u svoj dnevnik 8. srpnja 1942. godine 13-godišnja Anne Frank.
Tog ratnog ljetnog dana njena obitelj sakrila se u tajnu sobu zgrade u kojoj je radio njen otac u Amsterdamu. Bila je to još jedna selidba u nizu, nakon što su 1934. godine napustili Njemačku po dolasku Hitlera na vlast. Frankovi su bili jedni od 25.000 Židova koji su utočište pronašli u Nizozemskoj, no uskoro će i ova zemlja doći pod nacističku okupaciju. Iza sebe su ostavili stan potpuno razbacan i u neredu kako bi naciste naveli na ideju da su naprasno pobjegli iz zemlje.
Skučeni na malom prostoru s još jednom tročlanom obitelji i obiteljskim prijateljem, obitelj Frank skrivat će se u „tajnom aneksu“ skoro do samog kraja Drugog svjetskog rata. Anne će te dvije godine dokumentirati u svom dnevniku kojeg je dobila za rođendan – ni ne sluteći da će upravo on postati jedan od najtužnijih i najljepših prikaza života progonjenih Židova, ali i onih koji su im pomagali.
Naime, taman prije nego će pobjeći, Anne je 12. lipnja 1942. po posljednji put proslavila rođendan u „normalnim“ okolnostima i društvu prijatelja i obitelji.
Zajedno s buketom ruža, nekoliko božura, bombona, brošem i društvenom igrom dobila je dnevnik crveno-bijelog kariranog uzorka s malim lokotom – zacijelo najdraži poklon od svih. Odlučila je dati mu ime Kitty. Njen prvi zapis u njemu bio je: Nadam se da ću ti se moći potpuno povjeriti, kao nikome do sada, i nadam se da ćeš mi biti velika podrška i utjeha.
U staroj zgradi smještenoj na jednom od amsterdamskih kanala gdje se s roditeljima i sestrom povukla u izolaciju od vanjskog svijeta, dnevnik se doista pokazao kao njen jedini prijatelj. Vlažnu i golu prostoriju u kojoj je boravila, Anne je, baš poput praznih listova dnevnika, ispunila i ukrasila slikama filmskih glumaca, razglednicama, zidnim ormarićima, zavjesama složenim od lepršavih krpica koje je zajedno s ocem „netručno sašila“. Pokušaj privida normalnog života usred rata i Holokausta njena mama kasnije će nazvati „umjetnost življenja“.
Učila je francuski i engleski, plesala balet po maloj sobi, proučavala antičku mitologiju, a tata joj je čitao Goetheove i Schillerove drame. Društvo su im pravila dva mačka: jedan uredski i drugi tavanski. Uredski je bio napadalački raspoložen pa su ga nazvali po Nijemcima, Boche, a tavanskog po Englezima, Tommy. Čak su i u pokvarenoj hrani pronalazili način da se međusobno nasmiju, pogađajući bolesti koje od nje mogu dobiti. Možda najsimpatičniji odraz duha i nastojanja da ne izgubi sve živce sročen je u ovim rečenicama: Bojim se da ću isuviše brzo potrošiti svoj razum, a nisam odveć pametna. Onda neće ostati ništa za svršetak rata.
Ipak, kako su mjeseci prolazili, moral je opadao. Počele su prve tenzije i svađe među ukućanima, oskudice hrane, štednje vode i struje, a vijesti koje su dobivali od očevih suradnika koji su im pomagali nisu nagovještavale kraj rata. Sretna vijest je bila kad bi za Božić dobili osminu maslaca po osobi, pa bi svatko mogao pripraviti „nešto svoje“ na tavi. Rat je otjerao ljude u siromaštvu pa je Anne kroz prozor sve češće gledala djecu na hladnoći bez kaputa i prosjake koji mole komadić kruha, opisavši prizor kao „čekanje čitave zemlje na smrt“.
Noći u tajnim prostorijama bile su gromoglasne od pucnjave topova i mitraljeza, a stropovi obasjani svijetlima reflektora. Ponekad bi čuli kucanje policije na vrata okolnih zgrada kada su tražili preostale Židove. Zbog svega je Anne ponekad toliko drhtala da ni ostali oko nje nisu mogli zaspati.
Kada je jednom prilikom u panici spakirala kovčeg za bijeg, majka ju je upitala: A kamo ćeš bježati? S druge strane buke, oni se nisu smjeli odati zvukovima u kući pa su njenoj prehlađenoj sestri Margot zabranili da kašlje noću. Potajno promatrajući svijet iza zastora prozora, Anne je gledala kako Gestapo na ulici trpa njene židovske prijatelje u kamione i osjećala grižnju savjesti što je ona na „sigurnom“: Uvečer, kad padne mrak, često vidim redove ljudi i uplakane djece kako idu u pratnji dvojice koji ih guraju i udaraju dok se gotovo ne sruše. Bio je to užasan osjećaj, kao da sam ih izdala i sada promatram njihovu bijedu.
Usred ratnih strahota, Anne je, zajedno sa svojom sestrom i simpatijom Peterom, prolazila kroz tipične tinejdžerske probleme: prve ljubavi, traganje za samim sobom, promišljanja o svijetu, bunt protiv okoline. Za nas mlade dvostruko je teže zadržati tlo pod nogama i steći naša stajališta u vremenu kada su svi ideali smrskani i uništeni, kada ljudi pokazuju svoju najgoru stranu…, pisala je. Sunce sija, nebo je plavo, puše ljupki povjetarac i ja čeznem – toliko čeznem za svime. Za razgovorom, za slobodom, za prijateljima… Jedno razdoblje mog života zauvijek je prošlo. Otišli su bezbrižni školski dani i nikad se neće vratiti.
Nadu joj je ulila objava na nizozemskim vijestima u proljeće 1944. godine, da će vlasti nakon rata načiniti zbirku dnevnika i pisama. Kako je u njoj već neko vrijeme tinjala želja da postane novinarka, ovo je bila dodatna motivacija: Zamisli kako bi bilo zanimljivo da mogu objaviti roman o Tajnom skloništu, da mi Židovi pričamo kako smo ovdje živjeli, što smo jeli i o čemu smo pričali. Želim nastaviti živjeti i poslije svoje smrti! Ali, a to je veliko pitanje, hoću li ikad moći napisati nešto veliko, hoću li ikad postati novinar ili pisac?
Moj rad, moja nada, moja ljubav, moja hrabrost, sve to drži moju glavu iznad vode i čuva me od jadikovanja
Posljednji dnevnički zapis Anne Frank unijet je 1. kolovoza 1944. godine. Tri dana kasnije, njemačka policija ih je pronašla i poslala na ispitivanje, a potom u koncentracijski logor. U Auschwitzu su odvojene od oca. Njena majka Edith prestala je jesti kako bi Anne i njenoj sestri dala svoje porcije kroz rupu u zidu. Ubrzo je umrla od bolesti i gladi. Anne i sestra prebačene su u logor Bergen-Belsen. Tamo je Anne srela svoju prijateljicu iz djetinjstva kojoj se povjerila kako želi napisati knjigu na temelju svog dnevnika jednom kada rat završi.
Nažalost, Anne i njena sestra nisu dočekale kraj rata. Umrle su u zimu 1945. godine, vjerojatno od tifusa koji je ubio oko 17 000 zatvorenika. Jedini preživjeli bio je njen otac Otto koji se nakon rata vratio u Amsterdam i otkrio sačuvan dnevnik svoje kćeri. Ostvario je njenu najveću želju i objavio ih kao knjigu 1947. godine.
Dnevnik koji je počeo riječima čini mi se da nikoga neće zanimati povjeravanja trinaestogodišnje učenice na kraju je obišao svijet i postao dio školske literature. Opisan je kao djelo koje je izrečeno dječjim glasom, utjelovilo odvratnost fašizma bolje nego svi dokazi na Nurnberškom sudu, djelo koje je kroz jedan glas govorilo za šest milijuna.
Iznenadio je upravo zrelošću, humorom i mislima 13-godišnje djevojčice. Zatočena i odsječena od svojih prijatelja koji su mahom već završili u logorima, Anne je nastojala zadržati vjeru u ljude, a pronalazila ju je u onima koji su pomagali Židovima.
Krivotvore osobne karte, nabavljaju novac za ljude u podzemlju, pronalaze skrovišta… Zapanjuje plemenit i nesebičan rad ovih ljudi koji svoje živote stavljaju na kocku da bi pomogli i spasili druge. Nikad nismo čuli nijednu riječ o teretu što im zacijelo jesmo, nikad se nitko od njih nije potužio zbog svih briga koje im zadajemo. To je nešto što nikad ne smijemo zaboraviti, pisala je 28. siječnja 1944. godine.
Do samog kraja Anne je pisala kako ima nadu i vjeru. Pronalazila ih je u prirodi, Bogu i drugim ljudima, kao što je pronalazila suosjećanje i razumijevanje za svo ljudsko ponašanje usred ratnog bezumlja.
Stvari su onoliko loše koliko ih sama želiš takvima učiniti. Moj rad, moja nada, moja ljubav, moja hrabrost, sve to drži moju glavu iznad vode i čuva me od jadikovanja. Gledala sam kroz otvoren prozor, preko prostranog Amsterdama, preko svih krovova i dalje do obzorja, tako blijedo plavog da je bilo teško vidjeti crtu koja ga razdvaja. Dokle god postoji ovo, razmišljala sam, a ja mogu živjeti i to gledati, ovo sunce, ova nebesa, dokle god to traje, ne mogu biti nesretna.
