Mačak koji uporno pokušava uloviti miša koji mu sprema spačke, pas koji bi volio uvesti red u dvorište i vlasnica kojoj vidimo samo papuče i donji dio tijela, nezaobilazni su junaci našeg djetinjstva i onih "dobrih, starih dana". Dakako, riječ je o animiranom filmu Tom i Jerry.
Kako su nastali naši omiljeni junaci?
Na odjavnoj špici animiranog filma Tom i Jerry uvijek možemo vidjeti ime Hanna-Barbera. Iako se često misli da je Hanna Barbera jedna, i to ženska, osoba, riječ je zapravo o dvojici vrsnih animatora – Williamu Hanni i Josephu Barberi koji su udružili svoje snage i napravili neke od likova kojih se i danas sjećamo s velikom nostalgijom.
Između ostaloga, tu su i obitelj Kremenko, Scooby Dooby Doo, Zekoslav Mrkva, medvjed Joggy i brojni drugi.
No sve je počelo upravo s mačkom i mišem čijim se pustolovinama i danas od srca smijemo. Naime, Joseph Barbera i William Hanna prvi upoznali su se kada su zajedno morali raditi na animaciji Mačak dobiva čizme. Film je napravljen 1940. i bio je nominiran za Oscara, a kako su glavni likovi bili mačak Jasper i neimenovani miš, poslužio je kao odskočna daska za Toma i Jerryja.
Deitch je napravio trinaest epizoda "Toma i Jerryja".
Tijekom dvadeset narednih godina Hanna i Barbera sudjelovali su u stvaranju vjerojatno najpoznatijih mačka i miša svih vremena, s time da je Hanna bio zadužen za animaciju, a Barbera za pisanje priča i pretprodukciju. Dakako, u međuvremenu su se osamostalili i osnovali svoju tvrtku.
Kada su Tom i Jerry postali iznimno popularni, mogla se otkupiti njihova franšiza. Tu je u priču ušao Gene Deitch. Bio je producent trinaest epizoda Toma i Jeryja koje su nastale tijekom 1961. i 1962. godine.
Tada je već ovaj rođeni Amerikanac, porijeklom iz Chicaga, već živio u prijestolnici tadašnje Čehoslovačke, Pragu. Naime, kada je 1959. godine došao u Prag na ono što je trebalo biti desetodnevno putovanje, zaljubio se u djevojku Zdenku i odlučio ostati.
Da je uistinu bila riječ o pravoj ljubavi, pokazuje i to što su ostali zajedno sve do njegove smrti. Iz tog su se braka rodila trojica sinova, a zanimljivo je da su svi ilustratori, baš poput svog oca.
No kako je uopće došlo do njegova rada na ovom klasiku?
Kada je tvrtka MGM okupila franšizu za Toma i Jerryja te kontaktirala s europskim animacijskim studijem Rembrandt Filmom, uloga producenta bila je dodijeljena Geneu Deitchu.
Sam je napisao većinu scenarija za tih trinaest epizoda, a ujedno osmislio i većinu zvučnih efekata, uz pomoć Toda Dockstadera. Iako se, nema sumnje u to, u ovom animiranom filmu prikazuju i epizode nasilja, Deitch je tijekom rada na njemu primijetio da ih nitko ne shvaća ozbiljno te da se gledatelji s oba lika rado poistovjećuju. Štoviše, nerijetko su zdušno navijali za Toma.
Za razliku od studija Hanna-Barbera koji je te likove uglavnom prikazivao oko i izvan kuće, Deitch se odlučio za ponešto egzotičnije lokacije kao što džungle Nairobija, antička grčka Akropola ili Divlji Zapad. Osim toga, lik Tomove vlasnice od koje u animiranom filmu vidimo samo njezin donji dio tijela zamijenjen je muškarcem, a buldog Spike, za razliku od američke verzije, mnogo oštrije osuđuje Tomove pohode na Jerryja.
Kako je europski studio imao znatno manja sredstva nego holivudski, tako se mogu zamijetiti i mnogo jednostavnija ilustracija te ponešto ograničene kretnje, iako to nije bila Deitchova namjera.
Nakon što je završeno trinaest epizoda, Joe Vogel, koji je bio na čelu produkcije, otpušten je iz MGM-a. Iako je prije toga odobrio daljnji rad Deitcha i njegova tima, vodstvo tvrtke nije željelo obnoviti ugovor s njima nakon Vogelova odlaska. Tako je posljednja epizoda bila prikazana 21. prosinca 1962.
No ti kratki Deitchovi animirani filmovi postigli su svjetski uspjeh te čak s trona svrgli Looney Tunes, koji se na prvom mjestu držao punih 16 godina. Ipak, za razliku od epizoda koje je stvorio studio Hanna-Barbera, njegove nikada nisu bile nominirane za Oscara.
No zato je Oscara osvojilo njegovo djelo koje je napravio prije, 1960. godine, i to njegov kratki animirani film Munro. U istoj je kategoriji bio nominiran dvaput 1964. godine za djela Here's Nudnik i How to Avoid Friendship. Vrijedi spomenuti i da je surađivao na stvaranju junaka poznatog po snazi koju dobiva od jedenja špinata, Popaja, a za sav svoj doprinos svjetskoj animaciji 2004. godine primio je nagradu Winsor McCay.
Jedno je sigurno – koliko god godina imali, zauvijek ćemo uživati u pustolovinama omiljenih nam junaka koje je Deitch "oživio" za djecu diljem svijeta.
