Nisu sva djeca mila i "anđeli", ma koliko mi voljeli tepati da jesu. Neka djeca se jednostavno ne ponašaju lijepo i ne igraju na način koji neko drugo dijete neće povrijediti. Roditelj će reagirati na očitu tučnjavu ili na grubu igru koja nije sigurna, no što u slučaju kad je ta grubost suptilna?
Što napraviti kad drugo dijete kaže nešto ružno vašem, naređuje vašem djetetu, ucjenjuje ga, ignorira ili čak izolira od ostale djece?
Mnogi će roditelji reći da su djeca samo djeca i da se u njihove odnose ne treba miješati. Složila bih se donekle s tim, ali vrlo je teško gledati kako se vaše dijete gasi jer neka druga djeca dominiraju.
Teško je gledati kako se vaši edukativni napori obijaju o glavu vašeg djeteta.
Odgajate dijete da bude empatično i pristojno, a onda shvatite da živite u zemlji gdje drugi roditelji odgajaju djecu u maniri tko jači, taj tlači ili im toliko popuštaju da njihovo ponašanje preraste u samodopadljivo narcisoidno ponašanje u kojem ne mare za druge oko sebe.
A sve počinje još u predškolsko doba, tamo oko četvrte godine. Jer otprilike tada počinje izgradnja samopouzdanja.
Predškolarci su emotivna stvorenja čija logika još nije razvijena i naš zadatak kao roditelja jest da ih zaštitimo od prevelike boli. Traume koje dijete možete dobiti u tom razdoblju mogu se itekako provlačiti kroz njegov cijeli život.
Pustimo li da se stvari odvijaju svojim tijekom, vaše bi emotivno dijete moglo razviti manjak samopoštovanja. Stoga valja raditi na emocionalnom osnaživanju vlastitog djeteta jer na drugu djecu ionako ne možete utjecati.
Puno četverogodišnjaka ponaša se tako da prijete prijateljima kako ih neće zvati na rođendan ili neku proslavu i to je prilično normalna stvar za tu dob.
Ne možemo odgajati tuđu djecu, niti popraviti loše stvari koje se dogode, ali možemo pričati s djetetom.
Dakle, nema ničeg neobičnog u tome što djeca prolaze kroz razdoblja kad žele biti glavni u igri, pa su u tome pomalo i agresivna. Ako mi to ne daš, neću ti više biti prijateljica! ili OK, možemo se igrati, ali SAMO ako ćemo se igrati TOGA I TOGA, tipični su primjeri takvog ponašanja. I vjerojatno će većina djece nekad to izgovoriti nekom drugom djetetu. Ne treba odmah zvati psihologe, sve je to prirodno u odrastanju.
No ako roditelji ne obrate pažnju na to, takva djeca mogu izrasti u starije bullyje koji očekuju da budu šefovi drugoj djeci, odnosno djeca koja doživljaju takav tretman od prijatelja mogu razviti lošu sliku o sebi.
Zašto djeca slušaju drugu djecu?
Djeca imaju prirodni poriv da se uklope, da sklapaju prijateljstva, a pogotovo oni koji nemaju brata ili sestru imaju tendenciju razviti nezdrav odnos s nekim samo da imaju bilo koga.
Moja jedinica posebno je vezana za prijateljice, vjerojatno će tako cijeli život u nekom tražiti zamjensku sestru.
Jako je osjetljiva, emotivna i empatična. Kad nekog boli, a posebno ako ona nekog ozlijedi, rasplakat će se, uvući u sebe, ispričati, donijeti utješnu igračku... tete u vrtiću često kažu da ce ona biti doktorica ili medicinska sestra jer se brine za drugu djecu.
Dijete nikad nije premlado da nauči kako postaviti zdrave granice.
Čini se da se dobro ne vraća dobrim. Sve više se bavimo grljenjima i plakanjima kod kuće kad mi se povjeri što su joj frendice rekle ili napravile. Neke su stvari baš ružne iako poznajem te djevojčice i znam da nisu zle. Malene su i ništa ne rade planski, ali kao majci teško mi je ponekad to slušati ili gledati kako se nelijepo ponašaju. Mislim se što nas još sve čeka s odlaskom u školu, kad djeca počnu s organiziranim bullyingom.
Ne možemo odgajati tuđu djecu niti popraviti loše stvari koje se dogode, ali možemo razgovarati s djetetom i naučiti ga da je sasvim u redu ne družiti se s djecom koja im nisu prijatelji.
Što čini dobrog prijatelja?
- dobrota
- sretan je kad se igra s tobom
- ne odbacuje te iz igre kad se pojavi netko drugi
- pomaže ti
- smije se tvojim šalama
- utješi te kad treba
- zauzme se za tebe
- ne ruga ti se.
Što čini lošeg prijatelja?
- govori ti ružne stvari
- uzima ti stvari bez pitanja (i onda ti ih ne vraća)
- čim se pojavi netko drugi, tebe odbacuje
- ne drži se dogovora
- ne dijeli igračke
- ne želi razgovarati s tobom ako ga ne poslušaš
- ignorira tvoje želje
- naređuje
- ne ispriča se kad nešto ružno napravi.
Što dijete treba naučiti prije polaska u školu?
Dijete nikad nije premlado da nauči kako postaviti zdrave granice. Kao roditelji, učimo ih da se igraju lijepo s drugima. Moramo ih naučiti i što napraviti kad se drugi ne igraju lijepo.
Naučite djecu da je sasvim u redu reći "ne", pa čak i otići od prijatelja koji im nanose bol. Moliti ih da se s njima igraju ili plakati ako oni to neće rezultirat će samo još gorim odnosom jer je u toj dinamici jasno da je netko glavni, a drugi ne.
Ne umanjujte dječju bol zbog prijatelja. Ma takvi su ti dečki! Sve će biti u redu, ne brini se nije poruka koju trebate poslati svom djetetu.
I ne popravljajte stvari. Sad ću ja nju pozvati da se igra s tobom. U tu zamku upadnu mnogi roditelji, igraju se posrednika.
Ne posramljujte dijete. Imaš već pet godina, sramota da tako velika cura plače.
Ne prijetite Što plačeš radi toga, nemoj da ti ja dam pravi razlog da plačeš!
Ako se vaše dijete nađe u situaciji u kojoj ga je drugo dijete povrijedilo, neka zna da je sasvim je u redu reći: Ne želim se više igrati s tobom. I neka ode i igra se ili samo ili s nekim drugim.
Pauze mogu biti zdrave. Zapravo, vrlo su dobre jer drugo dijete automatski shvaća da neće postići svoj cilj ili da mu se neće više tolerirati loše ponašanje.
Život je pozornica, a roditeljstvo ples. Nema pravila o tome koja je dovoljna količina pomoći potrebna djetetu ili u kojim se situacijama treba umiješati. Balansirat ćete najbolje kako znate, a glavna je poruka: dopustite djetetu da plače zbog loših stvari koje mu se događaju.
A vi budite tu kao podrška i oslonac u teškim razdobljima. Slušajte što vam dijete govori, fokusirajte se na zagrljaje i osnaživanje.
