Sjećate li se možda situacija iz djetinjstva kad su vam roditelji rekli da se idete igrati u svoju sobu jer "sada odrasli pričaju"?

Ja se sjećam situacija kad bih došla iznenada iz sobe da su odrasli odjednom zašutjeli. Sjećam se i onog "ovo nemoj pričati u školi ili prijateljima". Kasnije sam saznala i zašto – moji nisu bili politički podobni u to vrijeme. Nisam se nikad izlanula o ničem, a da vam pravo kažem, vjerojatno jer nisam ni razumjela to što pričaju.

Danas kad sam i sama roditelj zanimalo me baš treba li i što eventualno skrivati od djece, koji su to razgovori između odraslih koji mogu biti štetni po samo dijete (jer se iskreno nadam da više nema politički osjetljivih tema da razgovori mogu biti štetni i po odrasle).
Istraživala sam i čitala i evo što sam saznala:

Svađe

Djeca definitivno ne bi trebala prisustvovati roditeljskim svađama, posebice onima žustrima, punih otrovnih riječi i pokreta.

Stalne razmirice među roditeljima mogu kod djeteta prouzročiti osjećaj nesigurnosti i griženje savjesti, čak i ako tonovi nisu povišeni, jer dijete osjeti napetost. Međusobno optuživanje, sarkazam i kritike na račun drugog roditelja nije za dječje uši.

Znam da ovo vjerojatno svi moramo vježbati. Nije ni da je naša kuća posve lišena toga.

Teme o roditeljstvu

Ako pričate o odgoju djeteta ili djece ispred samih njih, to može negativno utjecati na samo dijete. Možda pričate o problemima koje ima samo dijete koje je prisutno, možda pričate o bratu ili sestri i tu morate biti oprezni. Posebice ako pretjerano hvalite jedno dijete, a drugo ne spominjete ili ih pak uspoređujete.

Psovanje

Psovke nisu za ničije uši, kamoli za dječje. Ako vas dijete sluša kako prostačite, nemojte se iznenaditi kad mu to izleti u sasvim neprimjerenoj situaciji gdje ćete zbog toga sramotiti.

Ponosna sam jer mi doma ne prostačimo, odviknuli smo se i od usputnog "*ebate".

Strašni događaji

Ne morate djecu opterećivati informacijama o ratu, poginulima i svim drugim teškim nesrećama. Ne morate držati djecu u oblaku neznanja, ali sačuvajte ih od groznih detalja koja ih mogu nepotrebno opteretiti i rezultirati tjeskobom i osjećajem straha.

Prepričavanja koja nisu jasna

Djeca mogu stvoriti kriva sjećanja ako čuju razgovor odraslih o nekoj trećoj osobi, odnosno o događaju kojeg vi prepričavate da se dogodilo nekom negdje. Dijete može internalizirati informacije i kasnije reći da se to dogodilo njemu.

Mislim da se meni ovo posljednje dogodilo. Naime, ja se jasno sjećam da sam u vrtiću jednog dana pronašla pištolj.

Znam, štoviše uvjerena sam, da sam s četiri godine došla jednog jutra u vrtić u kojem se tijekom noći dogodila strašna provala.

Ono što me dan danas nakon 40 godina muči jest: jesam li ja zaista pronašla skriveni pištolj iza radijatora ili sam to izmislila?

Problem: nemam koga pitati. Moji roditelji su mrtvi već više od 20 godina, drugi ne znaju za to.

Barbara Slade Jagodić - 3 Ja nisam samo mama i želim da moje dijete to shvaća

Djeca u školi Kritičko razmišljanje: "Danas, izgleda, svi idu na vjeronauk. Lažno je to kao i lažni odlikaši 5,0"

Nekako mislim da nisam pronašla pištolj, ali me (krivo) sjećanje zbunjuje. Možda su moji roditelji samo prepričavati neku drugu provalu s pištoljem, a ja sam to pokupila kao info i presadila je u svoju glavu... Jer, realno, da netko ide provaljivati u dječji vrtić, zašto bi nosio pištolj?

Uglavnom, pričajte s djecom, ali znajte kad trebate možda šutjeti. Bez drame i sve će biti ok.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju