Naime, nekoliko tjedana godišnjeg odmora rijetko je dovoljno da pokrije gotovo tri mjeseca školskih praznika. Bake i djedovi nisu uvijek u blizini ili nisu u mogućnosti uskočiti, ljetni kampovi često su financijski zahtjevni ili popunjeni mjesecima unaprijed, a posao ne staje zato što je školsko zvono označilo kraj nastave.
Upravo zato mnogi roditelji, prije ili kasnije, dođu do pitanja koje ih istovremeno plaši i opterećuje osjećajem odgovornosti: Je li moje dijete dovoljno veliko da nekoliko sati ostane samo kod kuće?
Odgovor, nažalost ili na sreću, nije jednostavan. Ne postoji dob koja automatski znači da je dijete spremno za samostalnost. Ono što stručnjaci gotovo jednoglasno ističu jest da je važnije gledati dijete nego datum njegova rođenja.
Dob je samo jedan od kriterija
Roditelji često traže "magičan broj". Je li to osam godina? Deset? Dvanaest? Zanimljivo je da u mnogim državama zakonom uopće nije propisana minimalna dob u kojoj dijete smije ostati samo kod kuće. Razlog je jednostavan: razvoj djece nije jednak. Dvoje jedanaestogodišnjaka može imati potpuno različitu razinu zrelosti.
Američka akademija pedijatara upozorava da sposobnosti poput procjene opasnosti, planiranja i donošenja odluka sazrijevaju postupno tijekom djetinjstva i adolescencije.
Upravo zato stručnjaci savjetuju da roditelji prije svega procijene može li njihovo dijete ostati smireno kada nešto ne ide po planu, zna li slijediti pravila i zna li zatražiti pomoć kada je potrebna.
Možda važnije od pitanja o godinama jest pitanje kako se dijete ponaša kada roditelja nema.
Može li samo riješiti manji problem ili odmah paničari? Zna li što učiniti ako netko pozvoni na vrata? Hoće li poštovati dogovor ili će ga znatiželja odvesti u iskušenje da uključi pećnicu, izađe van ili pozove prijatelje?
Roditelji svoje dijete poznaju bolje od bilo koga. Upravo zato njihova procjena često vrijedi više od bilo koje tablice s preporučenom dobi.
Samostalnost se ne događa odjednom
Ako razmišljate o tome da dijete prvi put ostane samo kod kuće,neka to ne bude odmah nekoliko sati.
Prvi korak može biti odlazak do trgovine ili kratka šetnja od dvadesetak minuta. Nakon toga sat vremena, pa nešto dulje. Dijete tako stječe sigurnost, a roditelj priliku vidjeti kako se snalazi.
Takav postupni pristup potvrđuju i istraživanja razvojne psihologije. Djeca kojoj roditelji postupno prepuštaju odgovornost, uz jasna pravila i podršku, razvijaju više samopouzdanja i bolje vještine rješavanja problema od djece koja nikada ne dobivaju priliku vježbati samostalnost ili su prepuštena sama sebi bez pripreme.
Što napraviti prije nego što izađete?
Ako ste procijenili da je dijete spremno, nekoliko stvari može značajno povećati sigurnost.
Prije odlaska zajedno ponovite pravila. Dijete bi trebalo znati da ne otvara vrata nepoznatim osobama, da ne koristi štednjak ako to nije dogovoreno, da uvijek ima mobitel uz sebe i da zna nazvati roditelja ili broj 112 ako se dogodi hitna situacija.
Dobro je unaprijed dogovoriti i vrijeme javljanja. Jedna poruka ili kratki telefonski poziv tijekom dana često više umire roditelja nego dijete.
Prethodno možete zajedno pripremiti međuobrok, ostaviti bocu vode na vidljivom mjestu, napisati popis važnih brojeva i dogovoriti što će dijete raditi dok vas nema. Rutina djeci daje osjećaj sigurnosti.
Situaciju prilagodite svojoj stvarnosti
Dakako, ono s čime se velik broj roditelja susreće je i osjećaj krivnje. Mnogi roditelji osjećaju da nisu dovoljno dobri ako nemaju mogućnost organizirati čuvanje tijekom cijelog ljeta.
Sve je više obitelji u kojima oba roditelja rade puno radno vrijeme, žive daleko od šire obitelji ili jednostavno nemaju financijske mogućnosti platiti višetjedne ljetne programe.
U takvim okolnostima nekoliko sati koje dijete provede samo kod kuće ne znači ne znači da mu nešto nedostaje.. Ako je roditelj dobro procijenio njegovu spremnost, pripremio ga i ostao dostupan, to može biti sasvim sigurno iskustvo.
