Nekoliko je tumačenja u vezi toga kako je Badnjak dobio ime, a dva su najraširenija na slavenskom području.
Naime, smatra se kako riječ Badnjak dolazi od riječi bdjeti, izvedene od praslavneskog korijena bъd, sa značenjem bdjenja uoči velikih kršćanskih blagdana, dok ne završi ponoćna služba Božja.
Također, badnjak je i naziv za panj koji se, prema tradiciji, palio na ognjištu uoči Božića.
S bdijenjem i panjem povezan je i niz običaja koji su se do danas održali tek u pokojim seoskim krajevima Hrvatske. Naime, nekad se večer prije Božića u kuću unosio panj koji je tu noć i dan kasnije gorio na ognjištu.
U nekim se krajevima uz badnjak u kuću unosila i slama, bilo pod stol ili pod stolnjak. Na stolu se obavezno nalazila i posuda sa svim vrstama žita (panspermija), u koju je bila utaknuta jedna ili tri svijeće koje se obredno gasilo vinom, kruhom ili žitom, i pritom se gatalo o smrti prvoga budućeg pokojnika. Ispod stola stavljao se lemeš, sjekira, ham ili drugo poljodjelsko oruđe i oprema.
Nekada se u kuću unosio panj, koji je danas zamijenjen božićnim drvcem.
Kada bi na ognjištu počeo gorjeti badnjak odnosno panj, obitelj se počela okupljati oko stola. Nezaobilazna su bila posna jela kao što su grah, med, češnjak, orasi, ribe. Na stolu u sobi stajao je i poseban svečani kruh koji se u raznim krajevima nazivao česnica, ljetnica, litnjak, božitnjak, krsnica i slično, a koji su krasile figure od tijesta. Kriške toga kruha odnosile bi u staju ili u tor životinjama za koje se vjerovalo da te noći imaju moć govora.
Nakon posne večere bdijenje je i dalje trajalo, a vrhunac je bio odlazak svih ukućana na polnoćku.
Nakon povratka, kada je post završio, ukućani bi uživali u biranim blagdanskim jelima, kao i tijekom čitavog dana Božića.
