Luka Modrić rođen je u malom zaseoku Modrići kraj Obrovca prije gotovo 33 godine i tamo je provodio prvih idiličnih pet godina svoga djetinjstva živeći s roditeljima i djedom.
Međutim, na početku Domovinskog rata, svega nekoliko dana prije Božića, ubijen je Lukin djed. Lukin je otac odmah odveo ostatak obitelji u Zadar, gdje su živjeli u izbjegličkom hotelu.
U tim najtežim danima Luka je navodno uvijek uz sebe imao svoju nogometnu loptu, jednu od rijetkih stvari koje je uspio ponijeti sa sobom tijekom prognanstva. Ona mu je skretala misli s onoga što se tada događalo u Hrvatskoj, a ujedno ga i predodredila za veliku karijeru.
Iako su mnogi njegovi suigrači i treneri primjećivali njegovu sramežljivost u samim počecima u novom klubu ili u početku djelovanja u HNS-u, Luka je zaradio njihovo poštovanje predanim radom, nevjerojatnom ustrajnošću, ali i učenjem kako se nositi s neuspjesima
Već je u tim godinama Luka počeo trenirati nogomet jer je izbjeglički hotel Iž bio smješten vrlo blizu NK-a Zadar. Kada je rat završio, a Luka imao deset godina, otišao je na testiranje u splitski Hajduk, no tamo je bio odbijen zbog navodno neadekvatnih tjelesnih predispozicija, ali i zato što je, prema mišljenju trenerske struke, bio previše sramežljiv na travnjaku i izvan njega.
Zašto je sramežljivost nepoželjna u društvu?
O tome kako postupiti kada dijete pokazuje znakove sramežljivosti i zašto se uopće sramežljivost promatra kao nepoželjna osobina, upitali smo čakovečku psihologinju Martinu Kovačić.
Sramežljivost se ne smatra vrlinom jer ne odgovara individualističkoj kulturu u kojoj se cijeni agresivnost u obliku prodornosti, kompetitivnosti i ambicioznosti. Zato je posebno 'nezgodna' kod muške djece.
Međutim, djeca nemaju razvijenu samosvijest ni do kraja oblikovanu sliku o sebi, kao ni mogućnost reguliranja vlastitih emocija, nego to rade na temelju povratnih informacija iz okoline, posebice bliskih ljudi, pojašnjava nam psihologinja Kovačić.
Kako dalje pojašnjava, upravo zato nije preporučljivo komentirati da je neko dijete sramežljivo i izgovarati rečenice poput „Aha, ti se sramiš“ ili „Pustite ga, njega je sram“ jer mu time utvrđujemo njegovu sliku o samome sebi u skladu s kojom će se dijete kasnije ponašati. Ako mu dajemo do znanja da je sramežljivo, dijete će se tako i ponašati i misliti: „Ne razgovaram s novim ljudima jer sam sramežljiv.“
Dakako, tzv. sramežljivost odnosno suzdržanost prema strancima i drugim ljudima u ranom je djetinjstvu normalna faza koja se često prerasta, ali se može prenijeti i na gotovo čitav život. Kako bi se to izbjeglo, djetetu treba pokazati razumijevanje i omogućiti mu doživljavanje uspjeha te poticati osjećaj ponosa na sebe. Primjerice, treba mu reći: 'Vidim da ti je teško kada moraš govoriti pred drugima' ili 'Čini mi se da ti nije baš lijepo kada te svi gledaju', napominje Martina Kovačić.
Sramežljivost se ne smatra vrlinom jer ne odgovara individualističkoj kulturu u kojoj se cijeni agresivnost u obliku prodornosti, kompetitivnosti i ambicioznosti. Zato je posebno „nezgodna“ kod muške djeca.
Tako će dijete shvatiti da nije „čudno“ ako nije ekstrovert poput svojih prijatelja i omogućit će mu se daljnji razvoj. Čini se da se upravo to dogodilo i s Lukom Modrićem. Iako i danas nedvojbeno ima osoba koje mu još uvijek „zamjeraju“ sramežljivost, Luka je imao podršku svoje obitelji, trenera i suigrača kako bi došao do svoje današnje pozicije.
Od igrača s klupe do mogućeg dobitnika Zlatne lopte
Nogomet ga je poučio nevjerojatnoj upornosti, pa ga ni Hajdukovo odbijanje u vrlo ranoj dobi nije spriječilo da odustane od nogometa. Uz podršku Tomislava Bašića, svog zadarskog trenera, Luka je uspio potpisati stipendijski ugovor s Dinamom te se s 15 godina preselio u Zagreb.
Slijede godine u Dinamu i posudbe u druge klubove, ali još uvijek je često sjedio na klupi. Tako je bilo sve dok mu Josip Kuže nije dao priliku 2006. godine, pa je Luka odigrao sve 32 utakmice sezone. Sve ostalo je povijest. Od Dinamova kapetana, do Totenhama i Real Madrida do hrvatske nogometne reprezentacije.
Djetetu treba pokazati razumijevanje i omogućiti mu doživljavanje uspjeha te poticati osjećaj ponosa na sebe. Primjerice, treba mu reći: „Vidim da ti je teško kada moraš govoriti pred drugima“ ili „Čini mi se da ti nije baš lijepo kada te svi gledaju“.
Iako su mnogi njegovi suigrači i treneri primjećivali njegovu sramežljivost u samim počecima u novom klubu ili u početku djelovanja u HNS-u, Luka je zaradio njihovo poštovanje predanim radom, nevjerojatnom ustrajnošću, ali i učenjem kako se nositi s neuspjesima. Svega toga ne bi bilo da nije bilo podrške njegove obitelji, svih njegovih trenera i suigrača koji mu nisu nabijali na nos to da je sramežljiv.
Kako nam je nedavno u našem intervjuu rekla i Iva Olivari, team menadžerica hrvatske nogometne reprezentacije, u redovima naših Vatrenih vlada prava obiteljska atmosfera te svi članovi tima uvijek znaju da se mogu osloniti jedni na druge.
Upravo je takvu atmosferu potrebno razvijati i u djetetovu domu od samih početaka pokazivanja znakova sramežljivosti. Da nije bilo toga, možda Luka danas ne bi sa svojim suigračima pisao povijest hrvatskog nogometa na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.
When he was 6, his grandfather was shot dead.
— Muhammad Lila (@MuhammadLila) July 11, 2018
His family became refugees, in a warzone.
He grew up to the sound of grenades exploding.
Coaches said he was too weak and too shy to play football.
Today, Luka Modric just led Croatia its first ever #WorldCup final.#CROENG pic.twitter.com/plOsy9nQcq
