Prije ćemo pitati sugovornika čime se bavi nego što ćemo pitati što voli raditi. Razmišljala sam o ovoj temi dovoljno dugo da sam mogla skužiti kako nikada prva nisam nekome rekla koja je moja profesija ili što radim, ali mi se to pitanje postavilo bezbroj puta.
Zbog čega je to tako? Hoćemo li više saznati o osobi kada kaže da radi u računovodstvu ili ćemo je ipak bolje upoznati ako kaže da obožava putovati. Naravno da ću dobiti jasniju sliku o sugovorniku kada mi kaže da voli putovati, planinariti ili slikati, nego kada mi kaže da radi naprimjer u banci. Pronalaženje smisla, povezanosti i identiteta u našem poslu može biti nevjerojatno ispunjavajuće, ali negdje usput doveli smo svoj posao do krajnosti.
Lako se možemo naći uhvaćeni u mreži titula i profila na LinkedInu, zaboravljajući da smo puno više od uloga koje igramo od devet do pet.
Od škole imamo ocjene koje nas rangiraju kao bolje i/ili lošije, a danas čak dosta roditelja slika đačke knjižice svoje djece i postavlja ih na Instagram i Facebook kako bi svi mi vidjeli da je njihovo dijete najbolje, najpametnije i sve naj, naj.
Kada prođemo silne škole i fakultete, oni sretnici dođu do posla iz struke. Na tim istim poslovima naša postignuća postaju značke časti koje izlažemo kako bi ih svijet mogao vidjeti, slično kao i onu peticu kojom se mama hvalila kada smo imali sedam godina. Naravno da ćemo onda gledati na posao kao nadogradnju svog identiteta iako on tu nikako ne pripada. Naša opsesija radom proizlazi iz duboke čežnje za svrhom.
Stabilnost na poslu oduvijek je, barem na Balkanu, poistovjećena s uspjehom. Prije sam i ja gledala na ljude kao na kraljeve i kraljice kad bi mi rekli da imaju državni posao ili da su na jednom poslu duže od dvadeset godina.
Mislila sam da su to ljudi koji su istinski zadovoljni svojim poslom i vole svoj život, ali kako sam "odrasla", shvatila sam da su to većinom ljudi koji jednostavno ne vole promjene, tu su gdje jesu.
Jasno je da posao daje strukturu našoj svakodnevnici i osjećaj postignuća kada pogodimo jedan cilj, ali došli smo do toga da nas naš posao, kao i priča o njemu, guta.
Naša vrijednost nije određena produktivnošću ili profesionalnim postignućima
Zaboravljamo tko smo zaista kao osobe, što volimo raditi, što nas istinski ispunjava, a da to nije samo posao. Prekrasno je raditi ono što volimo, zaista mislim da je to velika privilegija danas, ali niti ja koja volim sve svoje poslove ne mislim da me oni definiraju.
Oni ne odražavaju moju osobnost, ali sam sigurna da u mojim tekstovima možete otkriti djelić mog karaktera jer je posao kojim se bavim specifičan, kreativan i pomalo intiman. To nije slučaj s većinom drugih uredskih poslova, i sada dolazimo do dijela u kojem je granica između profesionalnog i osobnog života dodatno zamagljena.
Porast kulture rada od kuće donio je mnogo toga dobroga, ali je posao dovukao i u naše domove. Uz mailove koji nam stalno iskaču na telefonu i sastanke na Zoomu koji često probiju radno vrijeme, postaje sve veći izazov isključiti se iz takozvanog work modea.
Dakle, kako se osloboditi radoholičarskog načina razmišljanja i svog posla općenito? Moramo se češće podsjećati da su naši poslovi samo jedan aspekt života. Divno je voljeti svoj posao, kao i raditi posao koji vas ispunjava, ali pravu svrhu ipak bismo trebali pronaći izvan svoje karijere. Iznad svega, trebamo se prisjetiti da smo ljudska bića, a ne strojevi.
Naša vrijednost nije određena produktivnošću ili profesionalnim postignućima, već našim karakterima. Tko sam zapravo ja - pitanje je koje i sama sebi često trebam postaviti kako bih se vratila na tvorničke postavke kada me zamah rada uzme pod svoje.
Uostalom, najznačajnije nasljeđe koje možemo ostaviti iza sebe nije titula na poslu ili visina plaće, nego povezanost i dobrota koju dijelimo s ljudima oko sebe.
