Dok sam razmišljala kako da započnem ovaj tekst, u isto sam vrijeme ispisivala u teku svoj prvi trening pilatesa koji trebam održati sutra, a mobitel je obasjalo svjetlo poruke od moje prijateljice, kume i poslovne partnerice s kojom se dopisujem o našem zajedničkom kreativnom poslu koje smo započele u besparici COVID-a.
Ubrzo sam postala svjesna da trebam iskreno započeti ovaj tekst, i reći da ponosno radim tri posla. Što iz ljubavi, što iz financijske nužnosti.
Godinama sam bila okrenuta filmskoj industriji, završila sam ipak filmsku režiju, sanjala sam da ću biti neka moćna redateljica koja će imati podršku svog okruženja. Kako sam samo naivno pala.
Koliko god je moja potraga bila uzbudljiva, bila je jednako iscrpljujuća i neizvjesna. Mislila sam da ću dobiti više prilika jer sam mlada i puna elana, ali me taj mali krug ljudi brzo poklopio. Pisala sam mailove na produkcijske kuće, pitala koga god sam znala za razne poslove unutar filmske industrije, ali jednostavno nisam imala sreće.
U jednom me trenutku jedna producentica pogledala i rekla da sam ja super, ali da sam došla u novu zemlju u kojoj isto ima nezaposlenih ljudi, pa što bi onda mene uzeli. Smučio mi se put, smučila mi se industrija i nije mi trebalo dugo da shvatim da možda nemam toliko debelu kožu kakvu sam mislila da imam. Ubrzo sam se našla na raskrižju, pitala sam se je li to put koji mi je suđen, koji želim iz inata ili nešto treće.
Iako nikada nisam crno na bijelo saznala odgovor na svoje pitanje, usred mog samootkrivanja mozak mi se napokon smilovao i suptilno naglasio da zapravo sve što sam ikada htjela jest pisati. Ne znam kako mi to prije nije palo na pamet jer otkako znam za sebe, volim pisati, dobro mi ide i nikada ne pišem s grčem u želucu.
Turbulentni period tijekom kojeg nisam znala što ću od sebe dolazio je kraju kada mi je moja psihologinja rekla da napišem na papir što me zaista ispunjava, pa čak i ako je to najbanalnija stvar na svijetu. I tako, sjela sam, uzela sam notes i prvo što mi je palo na pamet bilo je naravno - pisanje. Pisanje je, činilo se, bilo više od običnog utočišta za moje misli; bilo je ključ za svijet izražavanja koji sam dugo tražila.
Počela sam pisati svoj blog, svoje recepte, misli, pisala sam i mailove raznih vrsta samo da mi netko "dopusti" da pišem, da mi da platformu, da vjeruje u mene. Moja me upornost dovela upravo tu gdje jesam, jer da nije, ja vam ovaj tekst ne bih mogla napisati. Moji tekstovi, moje kolumne postale su platno na koje sam napokon slikala iz svoje perspektive.
Moja upornost me dovela upravo tu gdje jesam, jer da nije ja vam ovaj tekst ne bi mogla napisati.
Napokon sam bila slobodna pisati o važnim temama, o temama koje me zabavljaju, tište, o filmovima koje i dalje obožavam. Prijelaz od filmske redateljice do kolumnistice nije bio samo pomak u karijeri i financijska neovisnost, to je bilo otkrivanje moga stvarnog identiteta.
Kada je došla okrugla trideseta brojka na torti, bila sam svjesnija neizvjesnosti koja je sve izraženija u današnjem vremenu.
Sigurnost koju osjećamo u svojim dvadesetima sada se čini uspomenom koja je zamijenjena stvarnošću od koje ne možemo pobjeći. Moja generacija nije opremljena adekvatnim alatima da se bori s njom, a da ne ozlijedi sebe. Konkretno, nitko nas nije mogao spremiti za društvo kakvo je danas.
Beskrupulozno, bezobrazno, toliko brzo da dok izgovoriš što bi želio, već ti prilika proleti, a o tržištu rada ne moram posebno ni pisati. Govorili su nam da trebamo imati taj papir, diplomu, da trebamo učiti.
Biti educiran danas donosi individualnu satisfakciju, ali na razgovoru za posao ne znači ništa.
Svijet je nesiguran i skup, ali je također ispunjen prilikama i slučajnostima
Koliko god smo se trudili učiti, biti najbolji u školama i fakultetima, trebamo biti svjesni da to danas svijet ne cijeni kao prije dvadeset godina. Iako je zaista teško, trebamo otvorenije prigrliti sve lude promjene koje svaka nova godina donese.
Tridesete su me naučile da mijenjanje karijere nije samo moj prohtjev nego i nužnost od koje ću plaćati rentu.
Naravno, moja se priča nastavlja, a usred pisanja već više od dvjestotinjak tekstova, zaljubljujem se u umjetnost pilatesa. Toliko me se dojmila filozofija da sam nedavno odlučila upisati tečaj za instruktoricu.
Fizičke i mentalne dobrobiti te prakse postale su sastavni dio mog osobnog putovanja, a mogućnost dijeljenja te prakse s drugima daje novi sloj svrhe mojoj novopronađenoj priči.
Isprva mi se činilo kao previše, ali sa svom "mudrošću" koja je nastupila s trideset, svjesna sam da je to samo nadogradnja znanja, mog života i zdrava opcija koja će me možda odvući na neku sasvim drugu stranu. Prije ne bih bila OK s tim, ali sada sam spremnija za neizvjesnost koja je postala gotovo svakodnevnica. Započinjanje nove karijere u tridesetima putovanje je neistraženim područjem.
Da, svijet je nesiguran i skup, ali je također ispunjen prilikama, trenutcima, slučajnostima i prilikama da redefiniramo uspjeh pod svojim uvjetima. Pravi trošak mijenjanja karijere nije samo financijski, već se mjeri sa upornošću, hrabrošću i spremnošću da prihvatimo nelagode. Moderni svijet zahtijeva konformizam, a odlučiti se za potpuno novi put u tridesetima po meni je čin pobune. Jasno i glasno sami sebi dajemo do znanja da su naši snovi vrijedni bez obzira na prepreke.
Dok sam još uvijek na svom putovanju života i promjene više karijera, želim vas podsjetiti da se najneobičnije priče često rađaju iz najizazovnijih okolnosti.
Započeti novu karijeru nije finalna točka, radi se o rastu, učenju i osobi koja postajemo na tom putu. Koliko god mi je bilo teško dok sam se tražila, dok sam pokušavala u potpunosti promijeniti svoju karijeru, sa sigurnošću vam mogu reći da nisam nikada požalila.
Obgrlila sam beskonačne mogućnosti koje su preda mnom te znam da će me moja snaga, iskustva i iskrenost odvesti daleko. Možda moja tri posla nemaju veze s onim što piše na mojoj diplomi, ali itekako imaju veze sa mnom.
