Mnogo je svakodnevnih situacija u kojima se osjećamo pomalo nelagodno i ne znamo kako bismo postupili iako su nam se dogodile već petsto puta i već bismo trebali biti majstori u njihovu rješavanju.
Jedna od takvih vječnih dvojbi svaki se put pojavi kada u trgovinu dođem samo po jednu stvar, brzo ju pronađem i onda me na blagajni dočeka hladan tuš – osoba ispred ima pretrpana kolica i u redu ću čekati triput duže nego što mi je trebalo da uzmem samo tu jednu sitnicu. Pa onda sam bez problema mogla i bez nje.
Naravno, ako smo u većem supermarketu, uvijek možemo otići u red gdje je manje ljudi ili na brzu blagajnu, ali to nije uvijek rješenje. Manji dućani obično imaju samo jednu ili dvije blagajne, a ova druga često je zatvorena, dok je nekad, a vikendom pogotovo, na svim blagajnama u supermarketima velika gužva i u svakom nas redu čeka ista sudbina, a brze blagajne nisu svugdje opcija.
Uvijek možemo ostati strpljivo stajati i čekati i prihvatiti to da kupovina ipak neće biti tako brza, no ako nam se doista žuri, trebali bismo se odvažiti i pitati osobu želi li nas pustiti ispred sebe. Pa ljudi ne grizu, zar ne?
Koliko god bila istina to da ljudi ne grizu i da je najgore što nam se može dogoditi da budemo odbijeni, svejedno nam često bude neugodno postaviti pitanje i nismo sigurni je li to pristojno ili nije. Barem se ja često osjećam tako, a i ljudi iz okoline često mi potvrde slično.
Ljubazna riječ uvijek upali
Ponekad osoba ispred mene sama obavi sav posao pa se osjećam kao prava sretnica jer se okrenula i vidjela kako pokislo stojim iza nje samo s jednom glavicom salate pa me pitala želim li ispred. U tom trenu se osjećam kao da sam dobila na lutriji.
Prošli put me jedna gospođa samo prijekorno pogledala i potpuno ignorirala moj očajnički pogled pa se nisam ništa usudila pitati, rekla mi je prijateljica nekidan, a ja sam ju upitala kako može biti sigurna u to da je taj pogled uopće bio prijekoran ili namijenjen njoj.
Možda je gospođa u tom trenu bila rastresena, u svojim mislima, pod stresom i jednostavno nije mogla hvatati njezine neverbalne signale.
Zato treba pregristi nelagodu, odvažiti se pitati. Meni prvoj to često bude neugodno, ali zapravo u svakoj situaciji u kojoj sam nešto pristojno i smireno zamolila, nikad nisam bila odbijena.
Mnogim je ljudima zapravo u redu pustiti ispred sebe osobu koja ima samo jednu stvar jer je ona došla kratko u dućan s namjerom da brzo i izađe, a ako smo se zaputili u opsežniji šoping, znači da smo se opskrbili s dovoljno vremena za to i dodatna minuta ili dvije čekanja u redu neće raditi neku razliku.
Lijepa riječ otvara sve redove
Pristojan i smiren ton i ljubazni osmijeh na licu nikad me nisu iznevjerili, a moja gotovo napamet naučena i uvijek ista rečenica je: „Oprostite, imam samo jednu stvar i bit ću gotova za minutu, smijem li, molim Vas, stati ispred Vas?“
Nekako mi se uvijek čini da će naglašavanje toga da ću biti vrlo brzo gotova olakšati osobi odluku i pristanak na moju zamolbu, a ako pak ističem da mi se žuri, e onda mi se čini da djelujem nervozno i stvaram nepotrebni pritisak na nekoga tko zapravo nije ništa kriv. Nije namjerno stala baš ispred mene, mogao se iza naći bilo tko drugi.
Toliko komplikacija, vaganja i premišljanja oko tako jednostavne i svakodnevne situacije, a zapravo mi se čini da lijepa i ljubazna riječ otvara sva vrata pa vrlo vjerojatno i sve redove.
