Ali idućih se itekako dobro sjećam. Jer sam znala trenutak kad bih zatrudnjela.
Suprug i ja prošli smo ukupno osam postupaka IVF-a ili potpomognute oplodnje. Gotovo svi prethodni pokušaji bili su „uspješni“ barem na nekoliko dana ili tjedana. Nekad bi bila biokemijska trudnoća, nekad bi embrij dogurao do otkucaja srca, nekad do više tjedana kad je srce kucalo, nekad ih je bilo više koji bi kucali zajedno pa bi jedan otišao prije drugog…Kombinacija je bilo raznih, a stanje je bilo:
Možeš zatrudnjeti, ali očito ne i ostati trudna. Ne znamo zašto.
Svi su nalazi bili uredni. Svi dodatni nalazi bili su uredni. Nismo detektirali trombofiliju, nismo detektirali ništa od klasičnih „možda je ovo“ problema. A ja sam padala u depresiju…
Moje tijelo bilo je izmučeno.
8 postupaka.
Na stotine hormonskih injekcija.
Na stotine hormonskih tableta.
Tri vakuumske aspiracije mrtvog ploda.
Jedna kiretaža.
Tog ljeta 2018. godine, nakon što sam zanijela s dva embrija i kroz postupak pobačaja prolazila dva mjeseca (jedan embrij je otišao sam pa je prestalo i srce kucati drugom pa prva aspiracija ploda nije uspjela pa sam nakon dva tjedan završila na hitnoj kiretaži), rekla sam „Dosta.“
Nisam više mogla. Ne fizički, nego psihički. Hormoni su me ubijali iznutra, ali glava, glava je ta koja je patila najviše. Plakala sam cijelo ljeto. Po sat-dva ljeti kad me nitko ne bi gledao. Suprug je bio tu za mene, ali patio je i on. Nismo si mogli pomoći. Svi su nam govorili „nije vam suđeno“, „vas dvoje ste dovoljni jedno drugom“ i slične gluposti. Mrzila sam ljude jer su bili glupi. Govorili su o stvarima koje ne znaju. Nisu bili glupi, ali komentari su im bili glupi. Zbog nekih sam komentara padala još dublje u ponor.
Morala sam pobjeći od dobronamjernih komentara.
Od ukupno oplođene 24 jajne stanice samo je jedna postala savršena blatocista. Zadnji embrij, zadnji pokušaj. Dvije najvažnije ženske osobe u mom životu tako su nadopunile jedna drugu, kao da je jedan morala otići da druga dođe.
Uplatila sam nekoliko putovanja. Bili smo samo na jednom jer sam u međuvremenu zatrudnjela (i kasnije napokon rodila!).
Jednog dana sam primila SMS svog IVF doktora iz Vinogradske s kojim sam se tijekom godina i postupaka zbližila na nekoj ljudskoj razini. Imao je moj broj jer sam ga par puta trebala zbog hitnih stvari. Uvijek mi je govorio kako ću sigurno postati mama, a ja bih znala rezignirano odgovarati. Nikad od ničega nisam odustala, al tad sam bila na korak do.
Vidimo se najesen. Ako ne dođete, ja ću doći po vas. glasio je SMS.
Odgovorila sam kako idem u Švedsku i da ne mogu. Zamolio me da obećam da ću doći na još jedan postupak nakon putovanja. Imala sam 39 godina, još je bilo moguće ostvariti se kao majka.
Suprug je bio iznenađen kad sam mu rekla da bih da odemo još jednom. Znao je koliko sam bila iscrpljena. On je htio postati tata, ali ne pod cijenu mog zdravlja. Rekao je u redu, idemo.
Aspiracija jajnih stanica i spajanje sa spermićima dogodila se na jedan meni jako bitan datum: 11. studenog
Bio je to datum smrti moje majke.
Mina je tog dana začeta. Od ukupno oplođene 24 jajne stanice samo je jedna postala savršena blatocista. Zadnji embrij, zadnji pokušaj.
Dvije najvažnije ženske osobe u mom životu tako su nadopunile jedan drugu, kao da je jedna morala otići da druga dođe. Baš na Martinje.
(Hvala doktore Bolanča što si vjerovao da mogu postati mama i kad to više ni ja nisam vjerovala.
Treba nam takvih dobrih ljudi u životu.)
