Ovako smo se uzeli u podne u Maksimiru okruženi najužom obitelji i nekoliko prijatelja, odšetali se do restorana i u 18 sati napravili fajrunt te zapičili na medeni vikend u Sloveniju.
Uvijek sam s određenim prijezirom gledala fotografije i svjedočanstva vezana uz prve rođendane, krštenja, krizme i ostala događanja za koje roditelji unajmljuju hale, plaćaju izvođače, naručuju fotografe, rade se lukovi od balona, dižu se krediti za poklone. Stoga je ova tema trebala glasiti: Kako ne upasti u zamku prvog rođendana.
Rođendan moje miljenice trebao je biti događaj za užu obitelj i kumove, s minimalno truda i novca s naše strane jer, budimo realni, a čega će se dijete s godinu dana uopće sjećati?
I onda je, malo-pomalo, krenulo.
Pa rođendan bi trebao imati temu.
Koja bi tema mogla biti zanimljiva jednogodišnjem djetetu? Uma, recimo, jako voli slikovnice, a najdraži joj je serijal s Pepijem. Riječ je o žutom psu koji je jako muzikalan pa prisustvuje raznim glazbenim događanjima i slikovnica svira. Pročitala ju je toliko puta da je cijela iskidana pa ju je muž odlučio cijelu oblijepiti sa selotejpom da je uopće možemo nastaviti čitati, a baterije smo mijenjali već nekoliko puta. I tako smo odlučili da će tema biti Pepi.
U prvoj fazi ludila, kada još nisam prepoznala da je riječ o ludilu, pokušala sam nabaviti žuti bodi i crvene tregerice jer tako je, eto, Pepi obučen, a mi Umu zovemo Pepi, pa bi bilo jako štosno da budu isto obučeni.
Srećom, nisam ih uspjela naći, a ona je jadna ionako toliko zbunjena s tim što je zovemo Pepi da nema pojma da joj je ime zapravo Uma, tako da možda uopće nije pametno dodatno je poistovjećivati s pesekom Pepijem.
Zadnja faza mog ludila uključivala je i izradu plejliste sa svim pjesmama iz Pepi slikovnica
Uređenje je, naravno, isto trebalo biti jednostavno. Kupila sam nekoliko vrećica šarenih balona i tu je trebala biti gotova priča. No onda je moje ludilo uzelo maha pa sam naručila još i Pepi zastavice; desetak različitih motiva s Pepijem i društvom, a među njima i tekst "Sretan rođendan, Pepi" (srećom, dijete ne zna čitati).
Moje ludilo, doduše, nije bilo uopće mjerljivo s ludilom muža, kojeg je dan prije skroz zelo pa je odlučio da moramo imati one ogromne balone s helijem. Uzalud moje molbe i protivljenja da su ti baloni KATASTROFIČNO SKUPI, da imamo mali auto u koji ne stane igla te jednako tako mali stan.
Džaba.
U okrilju večeri, noć uoči Uminog rođendana, mi s ćelavim gumama i minimalnom vidljivosti prevozimo balone koji će nam sljedećih mjesec dana zauzimati pola stana, a od kojih je doslovno jedan stao u prtljažnik.
Ostali su plutali u međuprostoru našeg malecnog automobila i na koncu je i sam muž priznao da su mu baloni grozni (ali mi nije dao da ih ispušem mjesec dana jer "PA, ZA IME BOŽJE, KOLIKO SMO IH PLATILI").
Jedina sreća bila je što smo dijete nazvali Uma, a ne Nedjeljka, pa nismo morali dići kredit.
Što bi bio savršen poklon, pitate se? Pa naravno da mora biti nešto vezano uz Pepija. Kakvi bi mi roditelji bili da nismo dali izraditi plišanog Pepija, kojeg naša djevojčica, otkad ga je dobila, nije pogledala na više od dvije minute? Užasni roditelji, eto kakvi.
Preostala je još torta. Prijateljica se u slobodno vrijeme bavi izradom kolača pa sam njoj odlučila prepustiti tu čast, ali naravno da sam joj u potpunosti morala zakomplicirati život. Prvo sam uzvanike podijelila u dvije grupe pa sam je natjerala da radi dvije torte kako bi sa svima rezali novu jer medovik, koji smo naručili od nje, sam po sebi nije dovoljno kompliciran.
Onda sam je natjerala da napravi i mini tortu koju smo planirali dati Umi da je simpatično razvali za fotografije, a ta je pak morala biti bez šećera jer, eto, ne znam što bi se dogodilo da dijete pojede malo šećera, to bi bila tragedija. Ako ste se pitali, još uvijek smo prijateljice, iako ne znam zašto se još želi družiti sa mnom nakon mog maltretiranja.
Tortu je, naravno, trebalo i ukrasiti pa sam kod raspitivanja tko izrađuje figurice od fondanta doznala i za jednu ženu koja radi ukrase od gline koji ti onda trajno ostaju (no, naravno, i skuplji su od fondanta).
Kako smo sad od jedne torte odjednom imali tri, tako je ona morala napraviti i tri puta više ukrasa, a usput sam od nje naručila i figurice kao poklon za Božić pa sam sve skupa platila jedno šest puta više nego što sam realno trebala da sam naručila obične figurice od fondanta.
Zadnja faza mog ludila uključivala je i izradu plejliste sa svim pjesmama iz slikovnica Pepi. To, začudo, na kraju nisam stigla upogoniti.
Srećom i da mi je muž profesionalni fotograf pa nisam došla na ideju da ga nabavim.
Suma sumarum, bila su dva umorna i financijski iscrpljena roditelja, dijete koje nema pojma gdje je, što je i tko je uopće Pepi i koje tortu namijenjenu za fotkanje nije ni pogledalo, cijela jedna nepojedena velika torta i glupi baloni koji su me na kraju najviše razveselili kad sam ih sad netom prije Božića konačno odlučila ispuhati pa sam samu sebe nasmijavala glasom promijenjenim od helija.
Da se vratimo na moj prvotni stav. Dijete od godinu dana ne treba skupe poklone, ukrase za tortu ili balone. Treba mamu i tatu koji će s njim izaći vani, pojesti slatkač, otići na ljuljačku i nakon toga slatko zaspati. Ni manje ni više.
Vi možete učiti iz mog primjera.
A ja se za kaznu više ne smijem ismijavati roditeljima koji troše životnu ušteđevinu na organizaciju prve pričesti.
