Nakon poroda sam mislila 'uf, najgore je prošlo…' Tek sad vidim koliko nisam imala pojma…
Fizički bol i napori brzo se zaborave, bar u mom slučaju. S obzirom na to da čekam drugog dečka, kako god da je bilo, nije ostavilo duboki trag. Što više vrijeme odmiče, više je izazova s kojima se susrećem i shvaćam koliko je roditeljstvo istovremeno najteža i najljepša stvar na svijetu.
Tako smo se nedavno moj mališan od dvije godine i devet mjeseci i ja upustili u avanturu skidanja pelena, i to usred zime. Pokušala sam i prošlog ljeta kada je imao dvije godine i dva mjeseca, ali bio je naprosto još nezreo i nisam htjela forsirati. Sada pak nisam sto posto sigurna jesam li ja bila nezrela za to ili on. Svakako, sada je odluka u meni sazrela i obavili smo to.
Jedno nedjeljno jutro nakon, kako mi to zovemo, 'festa della cacca' samo sam mu objasnila da pelene idu u koš za smeće i da je on veliki dječak. I to je bilo to. Otišla sam u šoping, nabavila veliki broj gaćica i trenirki, apsolutno jako isplativa i korisna kupnja.
Prije svega, moram reći da sam imala izuzetnu podršku naših teta u vrtiću, bez njih ovo ne bismo odradili. Prvih nekoliko dana bilo je veselo, samo sam ponavljala doslovno svake minute: 'Je l' ti se piški?', 'Hoćeš na tutu?', ?Ajmo piškiti'… Više sam ja kontrolirala njegove potrebe, kao i tete u vrtiću, nego što ih je on osvijestio.
Ali brzo je to zapravo išlo. Nakon nekih tjedan dana situacija je bila puno lakša, a nakon dva tjedna piškenje uspješno savladano. Lijepo je pitao svaki put, skužio proces. Vratio bi se kući u istoj odjeći u kojoj je otišao u vrtić.
Imaju i oni sami za sebe neka očekivanja, tako mi je jednom prilikom rekao: "Oprosti, mama"
Mašine i mašine odjeće oprala sam u ta dva tjedna. Zalihe deterdženta i omekšivača svakako su bile korisne. Uvijek jedan radijator upaljen po noći da se stigne sve osušiti…
Aleeee, slavili smo i veselili se, ali nismo još riješili odlazak na veliku nuždu. Malo da, malo ne… Više u gaće, manje u tutu… Puno gaća završilo je u košu za smeće, a dogodilo se i kakanje u trgovini, i to s tatom. Svaki smo put pričali o tome i nismo od toga radili dramu. Imaju i oni sami za sebe neka očekivanja, tako mi je jednom prilikom rekao 'Oprosti, mama'. Baš me je to bilo pogodilo, pa što oprosti…
Jedan je dan bio sa bakom i kada smo se vozili prema kući, objasnio mi je kako još nije savladao kontrolu nad analnim sfinkterom. Baka liječnica detaljno mu je objasnila što se događa i moram priznati da mu je to pomoglo, bio je nekako ponosan što mi je sve znao objasniti. Malo-pomalo i slavlje za svako kakanje na tuti i dosta smo napredovali.
Ali moram priznati da i sada, nakon mjesec i 12 dana, taj segment analnog sfinktera još uvijek nismo u potpunosti savladali. Teško ga je zadržati na tuti da bude strpljiv i da obavi nuždu. Nadam se da hoćemo uskoro! Ali nakon trećeg tjedna spava bez pelene i nije mu pobjeglo, tako da smo presretni.
Mogu zaključiti da godišnje doba nije ključno (neovisno o tome što je ljeti operativno sigurno jednostavnije, a i dijete se osjeća slobodnije) da mama donese odluku, bude uporna i ustrajna u tome. Treba se naoružati sa ekstra puno strpljenja, puuuunooo strpljenja, donjim rubljem i hlačama, te svaki dan 'zavrti bar jednu mašinu robe'.
Ja sam svom mališanu osim pelene preko noći ukinula i bocu. A obožavao je bocu, bila je to njegova utjeha, alat za uspavljivanje… Mislim da je to bilo čak teže i od pelene. Ali on će sad biti veliki brat i nije imalo smisla jedno bez drugog, skidati pelene - a ostaviti bocu. Znao je pitati za bocu i jasno mi je rekao da mu nedostaje, ali ponavljanje iste priče o velikom bratu urodio je plodom i sam je odlučio da je boca, kao i pelene, za male bebe i da će on svoje spremiti za maloga bracu.
Ovaj je proces pomogao mojoj kreativi, koliko sam priča izmislila. Ali ruku na srce, teško je, baš je teško. Velike su to promjene za dijete i normalo je da bude i nervozan i razdražljiv, da ne može zaspati jer ga muči probava, da poremeti ritam…. I tako, puno, puno strpljenja i ljubavi. Nadam se da se za mjesec dana ovoga neću ni sjećati.
