Ono što su psiholozi već nazvali „pandemijskom nostalgijom“ kod nas se inače zove „nije se rodio tko bi narodu ugodio“. Bilo je logično misliti kako će prva godina pandemije biti teška i izazovna, što se vidjelo u jednakoj pomami za psihološkom pomoći kao i za wc papirom.
Zaboga, Japanci su doslovno stvorili funkciju „ministra usamljenosti“. Toliko smo čekali trenutak slobode, a sada slušamo našu konobaricu kako govori: Nedostaje mi onaj mir, taman sam se bila navikla i sad opet strka, posao, hrpa ljudi… Imam osjećaj da mi je prošao rok trajanja.
Jedan bauk doista kruži među ljudima i još ga nismo uspjeli dešifrirati. Dok s jedne strane nakon pandemije buja život, ljudi izlaze van kao da žele kompenzirati izgubljene godine i svijet nalikuje na tzv. lude dvadesete, drugi sjede doma i promatraju ga kroz prozor, preplavljeni čudnim osjećanjem da se nešto promijenilo - zauvijek. I da smo ta promjena možda – mi.
Osjećaj da smo izgubili dio sebe je normalan – a taj dio nas negdje čeka
Nije to fizički umor, ne bih rekla ni da je depresija, a kamoli strah od zaraze, slaže se moja prijateljica Petra koju sam jedva izvukla iz kuće na kavu.
Čudno je. Nikad prije me ljudi nisu toliko živcirali, a opet osjećam da mi nedostaje bliskosti s njima. Kao da smo se svi međusobno razočarali ili samo razišli. Kao da je u jednom trenutku nešto samo puklo i više se nikad nije sastavilo.
Slično priznanje sam čula od drugih prijatelja, kolega, prodavačica, taksista... Online forumi su puni ispovijedi ljudi koji imaju osjećaj da su iz pandemije izašli kao drugi ljudi i da im se život više ne čini stvaran.
Dok su neki postali „toliko očajni za ljudskim kontaktom da su postali ekstroverti“, drugima se dogodilo suprotno: umjesto olakšanja s ukidanjem lockdowna i povratka na „staro normalno“, preplavile su ih anksioznost, nezainteresiranost za izlaske i druženja, osjećaj da im je društvena baterija slabija i da su nepovratno izgubili dio sebe.
Znanstvenici sa sveučilišta na Floridi i još nekoliko institucija potvrdili su kako smo se zaista promijenili. Proučavali su puls nacije u odnosu na period prije i nakon pandemije, te otkrili negativne promjene u četiri od tzv. pet velikih osobina ličnosti: ekstraverziji, ugodnosti, savjesnosti i otvorenosti iskustvu.
Peta osobina, neuroticizam, je u porastu čak i kod mlađih osoba. Kažu kako bi ovakav obujam promjene inače očekivali kroz deset godina, a ne dvije, te da nije tipičan tijekom sazrijevanja.
Razlog je djelomično u pandemiji kao takvoj (strah od zaraze, gubitak bližnjih i dr.), a djelomično u posljedicama obračuna s njom (gubitak poslova, društvena izolacija i podjele, razočaranje u druge ljude, političare i struku, ekonomska kriza…).
Nakon "sindroma špilje" ipak slijedi optimizam
Proveli smo dvije godine u neizvjesnosti i izolaciji, sjedeći doma, skrolajući preko negativnih sadržaja. Svijet se prilagodio „sindromu špilje“ do te mjere da više ne moramo izaći iz kuće ni po namirnice. Tu su Zoom, društvene mreže, online usluge i aplikacije za dostavu od kojih smo se još više međusobno otuđili.
Nije čudo da se na mnoge od nas ovo odrazilo teže i da tek sad procesuiramo kolektivnu traumu koja se dogodila. Neproduktivnost, nezainteresiranost za stvari koje su nas nekad veselile, osjećaj ne-prisutnosti u trenutku, loš san, umor… - samo su neki od simptoma puzajućih psiholoških efekata pandemije.
Teško je znati jesu li ove promjene dugoročne ili je riječ o privremenom „šoku“ koji će s vremenom proći, no čini se da imamo razloga za optimizam.
Psiholozi poput Stevena Taylora i Vailea Wrighta slažu se kako su ljudi žilava bića koja se relativno brzo vraćaju u normalu, tj. sebi. Normalno je da se ovako osjećamo i slični su trendovi uočeni i nakon epidemije SARS-a i ebole, ističu.
Možda poanta i nije u tome da se vraćamo na staro (uostalom, možemo li se više vratiti i na jedno staro?), već u tome da od starog uzmemo ono dobro i stvorimo nešto novo i još ljepše.
Važno je biti strpljiv sam sa sobom i ići svojim tempom. Kao što reče poznati tweet: „Kada se jednog dana trijumfalno vratim u život i kafiće, molim vas da budete blagi jer sam u međuvremenu izgubio svu socijalnu inteligenciju.“
Neki su baš u pandemiji otkrili sami sebe. Mislio sam da sam ekstrovert, a zapravo sam samo bio socijalni ovisnik. Sada shvaćam da sam najsretniji doma sa svojom ženom, djecom i psom, i da mi je najvažniji mir, istaknuo je jedan forumaš kao pozitivan primjer promjene osobnosti. I mnogi drugi su baš u najtežim trenucima poredali prioritete, okrenuli se sebi, fokusirali na svoje želje i strasti – a za to nikad nije kasno.
Možda poanta i nije u tome da se vraćamo na staro (uostalom, možemo li se više vratiti i na jedno staro?), već u tome da od starog uzmemo ono dobro i stvorimo nešto novo i još ljepše. Za početak, možemo se odmaknuti od loših vijesti i misli, te pogledati svijet oko sebe s onom blagošću kao nekad.
