Kad bi prijatelji koji su već zašli u čari roditeljstva pričali o svojim nasljednicima, ja sam kimao glavom uz arhajski osmijeh i mislio si majke ti što ovi pilaju, koliko priče oko toga što im je sin naučio voziti bicikl s pomoćnim kotačima ili što im kći zna sama jesti.
Da, nisam to shvaćao i mislio sam kako su priče o malim gremlinima dosadne.
A danas, nekoliko godina i triju kćeri nakon? Danas uviđam da nisam mogao više biti u krivu. Danas uviđam kako je super kad najstarija uspije voziti (makar nekoliko metara, ali Leda, naučit ćeš to brzo) bicikl bez pomoćnih kotača.
Ne mogu vjerovati koliko me na moj ljuti pogled i rečenicu Ej, i ja sam čovjek, stani malo nakon što se Leda baca po meni, razveseli njena replika – ti nisi čovjek, ti si moj tata.
Plišanih igračaka više nego cipela kod Imelde Marcos
Kao što mi je i danas jasno da kad Tara i Katja (blizanke od 15 mjeseci) slože neku drvenu igračku prilagođenu za njihovu dob, oduševljeno kažem bravoooo, cure i dobijem njihov osmijeh kao nagradu.
A da ne govorim o tome kako su prije tri mjeseca prohodale, pa kad otvorim vrata od stana nakon posla – ugledam dva hodajuća stvorenja sa svakim dan sve sigurnijim korakom, koja zajedno broje 12 zubi.
I, eto, tako sam ja naučio da su djeca – čar. Ali, ajde, da se bezveze ne lažemo, daleko je to sve od idealnog. Jer koliko mi je drago da se mogu nazivati tatom triju malih glavica, toliko me te iste glavice nekad doslovno – unište. Već otkad smo dobili najstariju, stan je postao nalik na bojno polje. Barbike, slagalice, bojice te valjda plišanih igračaka više nego cipela kod Imelde Marcos naš su životni prostor pretvorili u jednu veliku igraonicu.
Tantrumi, vikanja, skakanja, plakanja – sve to čini jedan dan oca i, naravno, majke. Stotinu objašnjenja, stotinu puta zašto i zato, jednako toliko nemoj, svakodnevne muke za ručkom… Lista je dugačka, a kad vidim kako se Leda s nepunih pet gleda svaki dan pred ogledalom i ima reviju pred odlazak u vrtić, pitam se što me još čeka s blizankama.
Ovdje je vjerojatno ipak nešto lakše iskustvo s muškom djecom, ali ja ovaj svoj tercet, svoj udruženi zločinački poduhvat ne bih mijenjao ni za što.
Naučio sam i da Disney i dalje radi dobre crtiće, ali se prisjetio i klasika poput „Male sirene“, „Kralja lavova“, „Aladina“, koje sam i sam volio gledati. Ok, „Trnoružicu“ nisam nikad nešto posebno lajkao, ali što da se radi kad je to uz „Frozen“ jedno vrijeme bio Ledin najdraži crtić.
Kada kupaonica postane labuđe jezero
Bome, naučio sam i da su stvari (materijalne) manje vrijedne nego sam mislio. Da se ne treba sekirati ako zidovi više nisu bijeli. I da, srećom da ionako nikad nisam patio pretjerano na čistoću automobila, jer bih inače vjerojatno završio poslanje na ovom svijetu.
No, najvažnije – naučio sam kolika je ta ljubav oca i djeteta ili, u mom slučaju konkretnije, oca i kćeri.
Kako je moguće ipak se nasmijati vikendom u 6:15 kad jedino možeš normalno spavati jer te budi tvoja kći, orna kao da je otprilike 11. Kako je moguće ne poludjeti nakon što opereš cijelu kupaonu, a pola sata kasnije u istoj bude labuđe jezero i trebaju ti ribičke čizme za kretanje, dok te iz kade gleda jedan (a sve češće i tri) vražji osmijeh testirajući tvoje granice.
Kako je moguće spoticati se na lego kocke, playmobile, plasteline, bojice nakon što si lijepo rekao 77 puta spremi to, a i dalje obožavati ta mala bića.
Jer nema smisla – ali ni života bez njih.
