Otkada pamti, Lea je pokazivala zanimanje za glazbu, a sve je drugo došlo sasvim spontano i postupno.
U osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi svirala sam klavir i klasičnu glazbu, učila glazbenu teoriju. Interes za tradicijsko javio se početkom srednje škole. Jednostavno sam se lijepo i dobro osjećala pjevajući tradicijske pjesme. Shvatila sam da svakoj od njih mogu dati neki osobni pečat.
Osim toga, tradicijskoj me glazbi privukla i njezina starina, arhaika, simbolika. Počela sam s tradicijskom glazbom, a tada upisala i studij etnologije i kulturne antropologije, želeći znanje o tradiciji, a time i tradicijskoj glazbi na taj način produbiti, usustaviti, kompletirati. Kroatistika mi se činila kao dobra kombinacija uz etnologiju, što se pokazalo točnim, posebice kad je riječ o područjima kao što su usmena književnost, pučka književnost i dijalektologija, započinje Lea svoju priču.
GLAZBENI NASTUPI S VELIKIM IMENIMA
I tako je započela njezina pomalo neuobičajena studentska priča. Svoje studentske obveze Lea je redovito morala kombinirati s glazbenim nastupima. Surađivala je s velikim imenima kao što su Lidija Bajuk, Enes Kišević i brojni drugi. Od svih njih Lea je mnogo naučila.
Neizmjerno sam zahvalna i Lidiji i Enesu na brojnim prilikama koje su mi omogućili. Oboje su veoma ugodne, jednostavne, skromne, iznimno radišne osobe, zaljubljene u ono što rade. Upravo sam to i naučila od njih – da se do rezultata dolazi uz puno rada i ljubavi prema tome što radiš. Motivacija bi uvijek trebala dolaziti iznutra, dakle ljubav, posvećenost, strast, zaljubljenost, a ne novac, titule, slava i slično, govori nam Lea.
Često znam reći sama sebi nešto u smislu 'Možeš ti to, samo hrabro, pokaži što znaš, uživaj u trenutku.
Priznaje da unatoč odrađenim brojnim nastupima diljem Hrvatske još uvijek osjeća tremu.
Trema uvijek postoji, bez obzira na to koliko iskustvo s nastupanjem imala. S time će se, mislim, složiti i drugi glazbenici, umjetnici, ljudi koji se izlažu javnosti na slične načine. Međutim, ako te ne koči i ne blokira, trema je svakako pozitivna jer pokazuje da ti je stalo do toga što radiš. Često znam reći samoj sebi nešto u smislu 'Možeš ti to, samo hrabro, pokaži što znaš, uživaj u trenutku'. Što sam sigurnija u ono što radim, trema je manja. Kvalitetna priprema svakako pridonosi smanjenju treme, napominje.
OD FACEBOOK STRANICE DO STRIPA
No glazba nije jedino u čemu Lea uživa. S kolegicom i prijateljicom Janjom Kovač, etnologinjom koja radi kao kustosica Etnografskih zbirki u Muzeju Međimurja Čakovec, pokrenula je Facebook stranicu naziva Ve (ve – sada). Ideja je bila pokrenuti stranicu na kojoj će moći pisati o temama koje ih zanimaju, inspiriraju, motiviraju, stvoriti neki prostor koji će okupiti istomišljenike, zaljubljenike u tradicijsku kulturu, književnost, usmenu književnost, mitologiju.
Stranica sada postoji otprilike godinu i pol. Zadovoljne smo kako ljudi reagiraju na sadržaje koje objavljujemo. Na samome početku odredile smo neka 'pravila' kojih se nastojimo držati, npr. tjedni raspored objava. Premda je često (bilo) izazovno držati se tog zadanog rasporeda, naravno zbog ostalih obveza koje imamo, dosad smo gotovo uvijek uspjele sve odraditi.
Dobar smo tim, odlično funkcioniramo zajedno. Nadopunjujemo se, a i pokrivamo jedna drugu kada je to potrebno. Ostvarile smo suradnju i s Regionalnim tjednikom, tako da svake srijede naši tekstovi izlaze i u Regionalnom u formi tjedne kolumne, govori nam Lea te napominje kako uskoro planiraju pokrenuti i programe uživo.
Prošle godine, baš kada je počela pandemija koronavirusa, Lei je stigla i jedna vrlo zanimljiva ponuda, i to od učitelja koji joj je nekada predavao Likovnu kulturu. Tako je nastao strip naziva A pod gradom zmaj.
Učitelj Josip Mihalković zamolio me da mu pomognem s nalaženjem predajnog gradiva o čakovečkom zmaju pozoju jer mu treba za scenarij stripa na kojem radi. Poslala sam mu tada materijale i kada smo se kasnije našli na kavi, predložila mu da bi bilo zgodno da strip bude na kajkavskom, odnosno međimurskom, budući da se sadržaj stripa bazira na domaćoj, lokalnoj predaji.
Učitelj Mihalković predložio je da taj dio ja odradim. To mi je bilo nešto novo i veoma izazovno. Osim što sam prevela strip na kajkavski (međimurski), dopisala sam i početak i kraj stripa. To iskustvo rada na autorskom stripu probudilo je u meni spisateljske impulse. Zaista bih voljela u nekoj skorijoj budućnosti napisati i objaviti nešto svoje, autorsko, ali ponovno inspirirano tradicijom.
Tradicija mi je zaista nepresušno vrelo inspiracije. Cijelo vrijeme osjećam da je to nešto već tu, brdo neartikuliranih ideja koje se gomilaju u glavi i čekaju da ih stavim na papir i time oživim i ostvarim, govori nam Lea te dodaje da je cijelu priču sa stripom zaokružio ilustrator Boris Novak.
I SAMA ŽELIM STVARATI NEŠTO DRUGAČIJE
Glazba, pisanje, tradicija, priroda, trčanje i skupljanje kilometara – sve je to samo dio onoga u čemu je Lea neprestano aktivna. Sve što radi, radi tako da nastoji biti dio očuvanja kulturne baštine te pritom zainteresirati i druge za to.
Tradicijska kultura ogromno je bogatstvo koje treba čuvati, njegovati, prakticirati i sl. Međutim, ne mislim da pristup tradicijskoj kulturi mora biti čisto onako pomalo hladan, bez ikakve mogućnosti promjene, interakcije, aktualizacije. Baveći se tradicijskom kulturom u stručnom pogledu, shvatila sam da mi bez kreativnog dijela ipak nešto nedostaje.
Meni je stoga tradicija prije svega, kao što sam već rekla, nepresušna inspiracija za stvaranje nečeg novog. Primjerice, u početku sam samo obrađivala postojeće međimurske tradicijske pjesme koje bih nalazila u Žgančevim zbirkama. To i dalje radim, ali shvatila sam da inspirirana tim pjesmama, njihovim jezikom i ugođajem mogu sama napisati nešto novo, nešto potpuno svoje.
Stvaranje, pisanje na dijalektu svijet je za sebe. Zaista sam zaljubljena u kajkavski, međimurski dijalekt i njegovu zvonkost, melodičnost, neobičnost, arhaičnost, s ponosom priznaje Lea.
Na pitanje odakle joj motivacija i inspiracija za sve čime ispunjava svoj dan, jasno daje do znanja da ništa nije došlo preko noći.
Ne mislim da pristup tradicijskoj kulturi mora biti čisto onako pomalo hladan, bez ikakve mogućnosti promjene, interakcije, aktualizacije.
Inspiriraju me drugi ljudi i njihove priče o tome kako su došli do određenih rezultata. To gotovo nikad nije pravocrtna putanja. Svi mi imamo svoje uspone i padove. Zanimljivo mi je slušati ljude kad govore o tome kako su postupali upravo u ovim „težim“ trenucima. Osim toga, uz dovoljno rada, truda i posvećenosti čovjek zapravo može sve. Zvuči možda pomalo naivno, ali ipak vjerujem da to tako jest.
I baš zato Lea ima velike planove za veliku godinu pred sobom.
Ova je godina za mene dosta velika prekretnica. Planiram diplomirati najesen, što me s jedne strane neizmjerno raduje jer zaista osjećam da sam spremna za nešto novo i drugačije, a s druge me strane pomalo i plaši. Svakako je plan nastaviti baviti se kulturom i tradicijom i u profesionalnome smislu pa se nadam da ću uspjeti u tome.
Veselim se novim ljudima, novim situacijama, novim iskustvima, novim znanjima, novim prilikama, novim izazovima. Svjesna sam da svijet nije baš tako ružičast i idealan i da ću se možda ili sigurno putem i razočarati, ali nekako se ipak trudim zadržati stav realnog optimista.
Osim toga, voljela bih ove godine konačno nešto snimiti. Pjesama ima dovoljno, a skupilo se i dosta krasnih i talentiranih kolega glazbenika s kojima bih voljela surađivati, zaključuje svestrana Lea Šprajc.
