Ona je Ivana Balažević, magistra informatike i podatkovne znanosti te doktorandica umjetne inteligencije.
A sve je počelo kada je djevojčica iz Novog Vinodolskog razmišljala o tome hoće li postati balerina ili astronautkinja. Umjetna inteligencija tada joj nije bila ni na kraj pameti.
Srednju školu završila sam u Crikvenici i kako mi je oduvijek išla matematika, birala sam između FER-a i PMF-a i na kraju se odlučila za FER. Nakon završenog preddiplomskog studija Informatike na FER-u odlučila sam da želim vidjeti kako izgleda život u inozemstvu i upisala diplomski studij Informatike smjera Umjetne Inteligencije na Technische Universität Berlin.
Nakon završenog diplomskog uputila sam se u Kaliforniju i provela 10 mjeseci u Berkeleyju kraj San Francisca radeći u jednom startupu, što je bilo sjajno iskustvo (ne samo poslovno nego i zbog divne prirode i puno sunca) za vrijeme i nakon kojeg sam proputovala Ameriku. Iz Kalifornije sam se prijavila na doktorat u Edinburghu jer mi se dopao njihov program i tu sam posljednje četiri i pol godine, s tim da sam prošle godine šest mjeseci provela u Cambridgeu na praksi u Samsungovu odjelu za umjetnu inteligenciju.
Upravo prošli tjedan službeno sam završila osmomjesečnu praksu u Facebook AI Research (Facebookovu odjelu za umjetnu inteligenciju), iako s kolegama iz Facebooka nastavljam suradnju, započinje svoju priču.
ŽELJELA JE BITI DIO PROMJENA
Tako je u kratkim crtama izgledao Ivanin put. Iako se danas čini kao da je bila predodređena za to, priznaje da nije bila jedna od one djece koja već u vrtiću znaju čime se žele baviti. I upravo je zato sjajan pokazatelj toga kako nas neplanirani putovi mogu odvesti do najljepših lokacija.
Ne volim monotoniju i fascinira me to da znanstvenici diljem svijeta svakodnevno otkrivaju nešto novo, nešto što nitko nikad prije njih nije otkrio.
Kada je došlo vrijeme da upišem fakultet, bila sam još premlada da bih znala što točno želim, ali kako mi je išla matematika, FER se činio kao jedan od najboljih izbora. Što se tiče doktorata, tijekom studija u Berlinu i prakse u Kaliforniji znanost me počela sve više i više zanimati.
Ne volim monotoniju i fascinira me to što znanstvenici diljem svijeta svakodnevno otkrivaju nešto novo, nešto što nitko nikad prije njih nije otkrio i da većina tih otkrića i spoznaja služi na dobrobit čovječanstva i poboljšava nam kvalitetu života i željela sam biti dio toga. Već me je neko vrijeme intrigiralo kako funkcionira ljudski mozak i možemo li ga bolje razumjeti i na osnovu toga sagraditi nešto njemu slično, s ciljem unapređenja raznih životnih aspekata (npr. medicinska dijagnoza, autonomna vozila), što mi i dan-danas služi kao inspiracija u svakodnevnom radu, govori nam.
A kako izgleda jedan radni dan mlade znanstvenice koja se bavi umjetnom inteligencijom? Kako nam kaže Ivana, dinamično i kreativno.
Čitam razne znanstvene članke i razmišljam o tome kako napraviti nešto novo na osnovu onoga što sam pročitala i unaprijediti znanstveni doseg u svom polju te kasnije pretvaram te ideje u praksu putem programiranja.
Često imam i sastanke i surađujem s raznim kolegama u Edinburghu i diljem svijeta. Prije pandemije (a nadam se uskoro i nakon nje) nekoliko puta godišnje pohađala sam konferencije diljem svijeta, primjerice u Los Angelesu, Münchenu, Hong Kongu i Vancouveru, gdje predstavljam svoj rad, ali one su interesantne ne samo poslovno već i zbog putovanja i upoznavanja drugih ljudi iz mog područja.
Dodaje da jako pazi na ravnotežu privatnog i poslovnog pa se u slobodno vrijeme bavi trčanjem, penjanjem, bicikliranjem, kuhanjem, čitanjem i gledanjem, kako sama kaže, previše Netflixa.
Jedna od brojnih prednosti njezina posla jest to što ju je odveo na različite lokacije diljem svijeta gdje je morala naučiti kako izgraditi svoj život, a neke su je stvari i iznenadile.
U početku mi je bilo dosta teško u Njemačkoj, nova sredina, novi ljudi, odjednom mi se život počeo odvijati na njemačkom i engleskom jeziku i budući da dolazim iz male zemlje i nisam studirala na svjetski poznatom sveučilištu, stalno sam osjećala veliki pritisak da se dokažem i budem shvaćena ozbiljno. Počeci su često teški, treba ustrajati. Stvari se brzo promijene, kaže.
Tako je došla i do života u Americi, koja ju je na prvu iznenadila.
Sjećam se kako sam u Americi ostala zatečena time što zaista sve izgleda kao na filmu: od motela, praznih cesta usred ničega, široke avenije u gradovima do nebodera i beskućnika. S obzirom na to da sam se već nekoliko puta selila, teško mi pada to da svaki put iza sebe ostavim nekoliko dragih ljudi. Ali ima tu i puno pozitivnih strana, kao što su širenje vidika i upoznavanje raznih kultura i mjesta. Svakom bih preporučila da, ako može, provede makar nekoliko mjeseci u inozemstvu, govori nam Ivana.
DJEVOJČICE TREBA POTICATI DA BUDU ZNATIŽELJNE
U svemu tome vodila ju je neprestana želja za znanjem, ljubav prema znanosti i velika znatiželja, a dodatno je bila potaknuta kada se tijekom studentskih dana upoznala s radom Grace Hopper, američkom znanstvenicom koja je bila jedna od izumiteljica prvog računala.
Iako je ona sama dio tzv. STEM područja koje u posljednjih nekoliko godina sve više privlači pažnju javnosti, svjesna je toga da djevojčice treba poticati na obrazovanje u bilo kojoj sferi. Razbijanje predrasuda o nekim zanimanjima kao „muškim“ samo je nešto aktualnije, no Ivana ističe da se ništa ne može postići bez čitanja i obrazovanja.
Žene su još uvijek rijetko na vodećim poslovnim i menadžerskim pozicijama. Ako to želimo promijeniti, kao i situaciju s malim brojem žena u STEM ,području, moramo se riješiti razlika u odgoju između djevojčica i dječaka čime ih već od samih početaka predisponiramo ka određenim zanimanjima. Moramo ih pustiti da sami nađu svoj put, što god to bilo. Nažalost, za to treba vremena i ta se promjena neće dogoditi preko noći, napominje.
No tome svakako može pomoći poticanje čitanja i poticanje na otkrivanje svijeta oko sebe.
Čitanje knjiga otvara vrata u neki drugi svijet. No također su važne i igra koje djecu potiču na razmišljanje. Bilo bi dobro kada bi mladi znanstvenici organizirali radionice za djecu, primjerice, učili ih kako komunicirati s robotima ili graditi jednostavne modele vozila.
S takvim je načinom razmišljanja, kojim je svaku „prepreku“ vidjela samo kao izazov koji može nadići, došla i do svih svojih ostvarenja, pa i stažiranja u Facebooku te najprestižnije konferencije za umjetnu inteligenciju na svijetu.
Naime, prije nekih godinu dana prihvaćena su mi dva članka na konferenciji Neural Information Processing Systems. Inače, prihvaća se samo 20-ak posto prijavljenih radova, a ulaznice se rasprodaju u nekoliko minuta, pa je uvedena kupovina karata putem lutrije, s ponosom ističe.
Ako želimo više žena u "muškim" zanimanjima i na vodećim pozicijama, moramo se riješiti razlika u odgoju dječaka i djevojčica.
Takav tijek karijere djevojčica koja se igrala na plažama Novog Vinodolskog nije mogla ni zamisliti. Danas je pak pravi uzor svim djevojčicama i djevojkama koje se vide u znanosti.
Sve one trebaju znati da nisu same. Moraju biti ustrajne i vjerovati u sebe. Biti dio promjene nikad nije lako, ali potencijalno otvara čitav jedan svijet velikih i zanimljivih mogućnosti i ideja. Također, ne moraju kroz to sve prolaziti same. Danas na većini sveučilišta postoje zajednice i savjetovališta za manjine u STEM-u, koje mogu biti od velike pomoći, ističe Ivana.
Kada su u pitanju njezini daljnji planovi u znanosti, ne časi ni časka. Zna što želi i zna da to može i ostvariti.
Trenutačno završavam doktorat i prijavljujem se za znanstvene pozicije u velikim tvrtkama poput Googlea i Facebooka i postdoktorske pozicije na fakultetima u Americi, Kanadi i Europi. Zasad bih voljela ostati u znanosti i biti dio tog vala promjene koji sa sobom donosi umjetna inteligencija. A nakon toga, vidjet ćemo, zaključuje znanstvenica Ivana Balažević.
