Ljiljani Pranjić, ženi iza koje je šest rakova, 19 godina borbe, desetak operacija i koja na sebi nosi metar i pol ožiljaka, postavili smo samo jedno pitanje - kako treba izgledati podrška osobi koja ima rak dojke?

Galerija

Krenuli smo, naravno, od pretpostavke da je svaka osoba različita - netko treba puno pažnje, netko želi biti sam, netko će o svemu otvoreno pričati, iz nekoga će trebati izvlačiti emociju...

Na postavljeno pitanje nema univerzalnog odgovora, ali Ljiljana iza sebe ima život zbog kojeg itekako ima što za reći o ovoj temi i zbog kojeg vrijedi pročitati ono što ima za reći.

Kada govori o podršci, Ljiljana ne može ne spomenuti Bruna Šimlešu, a kada pročitate njezin odgovor na naše jedino pitanje bit će vam jasno i zašto.

A taj njezin odgovor bilo bi pogrešno kratiti, prepričavati, parafrazirati... Zato ga u nastavku pročitajte od početka do kraja:

LJILJANA PRANJIĆ: NAJVAŽNIJE LEKCIJE KOJE SAM NAUČILA OD BRUNE

"Mazdica je spremna", rekao mi je Bruno kada sam mu u travnju javila da moram na operaciju. "Mazdica je spremna" značilo je "volim-te" i "ništa-ne-brini-ja sam tu- i-vozit-ću-te-u-Split-na-terapije". Te tri slatke riječi "mazdica je spremna" su najljepša izjava ljubavi.

Ja sam alergična na penicilin, pelud trave i izjavu "sve će biti u redu". Kada dobijemo dijagnozu imamo pravo na moment očaja i tuge. Ako vi nekome javite da se bolest vratila, a on vam odgovori "bit će to sve u redu!", lišio vas je mogućnosti da izrazite svoju tugu.

Prošla sam to tisuću puta u svojih 19 godina dijagnoza i borbi, ali ove godine sam na izjave "bit će sve u redu" počela iskakati iz kože. Gle, nemaš pojma što će biti! Stota koja mi je servirala tu frazu dobila je od mene pravu salvu riječi. Osoba koja dobije dijagnozu po šesti, peti, četvrti, ma i prvi put, apsolutno ima pravo da prvo psuje i očajava. Kada čujemo "sve će biti u redu", naša reakcija je blokirana. U momentu kada bih psovala ili možda samo bila tužna, rečenica "bit će sve u redu" betonira. Nakon te rečenice nema više komunikacijske razmjene, ne dozvoljava zdravi protok emocija.

Pravi problem je u tome što naša frustracija, strah ili tuga nisu nestali, nismo ih izbrisali. Samo im se zapriječio izlaz! Još gore, neprihvaćeni trojac - frustracija, strah i tuga - poslan je u podzemlje, u ilegalu i tamo će nastaviti svoj život, jačat će u truleži i kanalizaciji. I učinit će poslije jos veću štetu.

Bruno uvijek sa mnom prvo psuje. Ili šuti i samo je prisutan ako mi je to potrebno. Nikada mi nije rekao "bit će sve u redu". Iako mislim da je on uvijek znao da ću ja biti u redu.

Prije nego što je bio moj prijatelj, Bruno je bio moj učitelj.
Ovo su najvažnije lekcije koje sam naučila upravo od njega:

Bruno Šimleša i Ljiljana Pranjić
Bruno Šimleša i Ljiljana Pranjić (Foto: Slaven Janđel)

1. Zahvalnost

Svaki povrat bolesti me iznenadio, svaki put moj bi se svijet srušio. Nisam očvrsnula, nisam razvila debelu kožu i svaki put jednako duboko sve proživljavam. Ali operacija, bolovi, terapije i posljedice terapija me ne sprečavaju da uočim dobre i lijepe stvari koje se paraleno dešavaju meni i oko mene.

Zahvalna sam svima koji su mi kuhali, koji su me vozili, posrpemili kuću, slušali me, izveli u šetnju, slali razglednice iz planina ili mora. Zahvalna sam na svemu dobromu što se dešavalo.
Zahvalna sam što sam kroz sve svoje izazove prošla podignute glave. Zahvalna što sam sve naučila. Zahvalna sam što živim. Sto stranica mogu ispisati na čemu sam zahvalna.
Navečer prije sna često nabrojim na čemu sam zahvalna toga dana. Redovito završim na zahvalnosti Bruni koji me je naučio koliko je zahvalnost važna.

Zato je moja čaša uvijek polupuna. Zato sam ja nakon 19 godina borbe, nakon desetak operacija, metar i po ožiljaka i šest rakova, jedna od najispunjenijih i najsretnijih žena.

2. Svoje želje i potrebe jasno komunicirati

Proljetos netom pred operacije zatekla sam se na jednome događanju. Prijateljica od prijateljice predložila je da nas okupi na ručku. Kotačići u mojoj glavi su se brzo zavrtjeli. "A što radiš drugi tjedan?" Umjesto dokonog ručka, zamolila sam je da mi skuha ručak nakon operacije. Ona je prijateljica moje prijateljice, popile smo kavu dva puta, vidjele se desetak puta, izmijenile dvadesetak poruka. Kategorija veoma drage poznanice. Pa ipak ja nju molim da mi skuha ručak kada budem nemoćna ležala poslije operacije.

Nisam oduvijek bila takva. Od svojih sam partnera očekivala da čitaju moje misli. I onda silno patila što nisu uslišali moje želje! Grizla sam se i prevrtala danima zbog toga.

Sada želje i potrebe komuniciram jasno i bez fige u džepu. Jesi li u Zagrebu ovaj tjedan? Možeš li mi skuhati ručak? Možeš li me odvesti? Možeš li mi donijeti tresnje s placa? Ne? Nema veze, pitam dalje.

Shvatila sam da ja pomoć više ne čekam da mi padne s neba, ja je tražim i pitam.

Ljiljana Pranjić
Ljiljana Pranjić (Foto: Slaven Janđel)


3. Primati ljubav

Prije par godina, dok sam još išla redovito na terapije u Split, počela sam se pripremati za put. Zgrabila sam kolica za plac i krenula niz svoje brdo. U ruci sam stiskala papirić s popisom. Treba mi voda za u bolnicu, pločica od rogača ako se oduži čekanje u bolnici, jabuke i kruške za doručak.

U glavi vrtim jesam li nešto zaboravila. Razmišljam hoću li danas otići provjeriti gume ili mogu sutra prije puta. U monologu me prekine vibriranje na zapešću – moj sat mi signalizira da je došla poruka. "U srijedu putujemo?"?!?

Mislila sam da nije uspio dogovoriti promociju u Splitu i da ne ide sa mnom! Ali ne, u Bruninoj glavi stoji da nas dvoje svakako idemo u Split!

Koja je bila moja prva reakcija u glavi? "Ma ne, nemoj se mučiti! Budem ja sama".

Na sreću, kako je upravo Bruno taj koji me je naučio da primam i da si budem sebi važna, prvu sam reakciju izbrisala. Naučila sam (teškom mukom i uz puno truda, ali ja sam naučila!) primati.

Na svoje prve kemoterapije išla sam sama. Odbijala sam pomoć: vožnju, pratnju… "Mogu ja sama". Mogu-ja-sama bila je moja mantra. Ali kada sadašnja ja promatra svoju mlađu verziju shvaćam da rani model Ljiljane zapravo nije znao primati. Naučila sam primati onda kada sam bila toliko fizički slaba da ništa drugo nisam ni mogla nego primati.

A zašto raniji modeli Ljiljane nisu znali primati? Jer su raniji modeli mislili da ja to ne zaslužujem. Silna svita divnih ljudi koji mi priskakaču u pomoć, a ja u sebi lomim pa kako je moguće, čime sam to zaslužila, kako ću im ikada vratiti… Jer ja svu tu ljubav ne za-slu-žu-jem…. Pa tako jedan rak, drugi rak, treći rak… E, nakon četvrtog mi je došlo – možda ipak zaslužujem!
Bruno me tada i još mnogo puta vozio u Split na terapiju. Jer ja to zaslužujem.

Ljiljana Pranjić i Bruno Šimleša
Ljiljana Pranjić i Bruno Šimleša (Foto: Privatni album)

4. Ja nisam svoja bolest. Ona je dio mene, ali ja sam toliko, toliko više!

Profesionalni fotograf koji često fotografira za udrugu SvezaNju poklonio je mojim prijateljicama i meni photo session. Promijenila sam profilnu par dana prije zadnje operacije uz riječi "Metastaze, no passaran. Rak, no passaran". Prvo su pljuštali komplimenti, kao što pljušte svakome tko promijeni profilnu. A onda je netko ničim izazvan napisao da ne lajka vijesti o povratku bolesti, ali - eto, skoro kao utješnu nagradu- pohvalit će moj optimizam. Pa su i sljedeći komentari krenuli u tome pravcu. Više nitko nije pohvalio žutu boju i fingirani poskok bez da je prethodno izrazio rezervu i žaljenje oko povrata bolesti.

Ja digla obrvu. Bespredmetno. Bolest jest činjenica mog života. Nema smisla žaliti što je tu i sažaljevati me. Baš kao što nema smisla žaliti što nemam dugačke noge do vrata. Ili dugu bujnu kosu. Ili - eto- dvije sise umjesto jedne. Jednako bespredmetno. Jednostavno jest tu i ja je prihvaćam kao činjenicu.

I baš zato što je prihvaćam, to mi je lakše napraviti distinkciju izmedju bolesti i sebe, to mi je lakše vidjeti koliko sam veća od nje. Naklonim joj se, zahvalim na svemu čemu me uči i idem dalje.

Ja nisam moja bolest. Moja bolest jest dio mene. Ali ja sam toliko, toliko, toliko, toliko više od toga.

5. Napokon zasluge za svoj život pripisujem sebi

Primijetila sam kod sebe i kod mnogih drugih da nakon što prođemo period samokrivljavanja, nakon što napokon prihvatimo odgovornost za svoj život, još dugo naše uspjehe pripisujemo isključivo našim učiteljima.

Možemo imati svih deset Bruninih knjiga na polici. I Bruninih i svih drugih duhovnih autora, coacheva, psihologa, analitičara svih vrsta. Ako ih nismo ne samo pročitali, nego i proživjeli, testirali na svojoj koži, jednom, dva put... sto puta, ništa od toga.

Bruno je ludo ponosan što sam napokon počela zasluge za svoj život pripisivati sebi.

Ljiljana Pranjić
Ljiljana Pranjić (Foto: Slaven Janđel)