No ono što mnogima iz Hrvatske izgleda kao odmor, iseljenicima je često logistički maraton od nekoliko tisuća kilometara, prepun emocija, rasporeda i osjećaja da nikome nisu posvetili dovoljno vremena.
Upravo o toj temi iskreno govori Maja Marić, novinarka, influencerica i jedna od autorica popularnog podcasta Samo bez panike, koja već više od deset godina živi u Njemačkoj.
Iako kaže da će uvijek biti Hrvatica i da joj povratak u domovinu i dalje znači puno, priznaje da je pojam doma s godinama dobio sasvim novo značenje. Danas, kaže, dom nije mjesto na karti, nego osjećaj i mjesto je gdje su njezina djeca i suprug.
Po struci profesorica hrvatskog jezika i književnosti, Maja je još prije nekoliko godina sa suprugom i kćeri otišla u Njemačku u potrazi za boljim životnim prilikama. U međuvremenu je postala majka još jednog dječaka i zaposlila se kao novinarka na radiju. Dijelove svog života dijelila je u vlogovima i pisanim tekstovima te nam tako dala uvid u to kako izgleda stvarni život u Njemačkoj.
Iako je željela prvo ljeto nakon selidbe provesti u Hrvatskoj, okolnosti su htjele da ga njezina obitelj provede u Nizozemskoj.
Troškovi selidbe, novi poslovi i ograničen godišnji odmor na početku, kao i more obaveza koje idu uz to, naveli su nas da prvi godišnji odmor provedemo izvan Hrvatske. Bilo je predaleko i taman smo se krenuli navikavati pa zato nismo htjeli žuriti nazad.
I prijalo nam je da malo istražimo sve te zemlje koje su tako blizu Kölnu, a ipak poprilično daleko od Hrvatske, tako da smo dosta rano postavili granicu i nepisano pravilo da idemo svugdje pomalo. Jedino još uvijek nisam uspjela pronaći alternativu za ljetni godišnji izvan Hrvatske. Mom mozgu jednostavno nije logično ljetovati bilo gdje osim na Jadranu, kaže.
Upravo zato i danas ljetuju u Hrvatskoj, no kako kaže Maja, to je uvijek mini-turneja tijekom koje u tri tjedna prođu više od 3000 km.
Stanemo u Munchenu dan-dva, posjetim baku i prijatelje. Onda se spustimo negdje na more, najčešće oko Zadra, pa idemo skroz do Splita, ponekad Dubrovnika, obiđemo neki od otoka, a onda nazad kroz Bosnu, do Slavonskog Broda, gdje je sva rodbina i onda opet pomalo, preko Zagreba, do Kölna.
Uvijek imamo nekoliko stajanja da obiđemo najbliže, dijelove ljetovanja se preklopimo s prijateljima i sl. Ferije u drugim dijelovima godine može biti i kraće i ide se avionom, ali ljeti imamo toliko 'postaja' da je naprosto neizvedivo ikako druačije osim autom, govori Maja koja ne krije da ljudi koji nikada nisu živjeli izvan Hrvatske nisu svjesni koliki je financijski izdatak ovakvo putovanje koje oni ponavljaju iz godine u godinu.
Usto, Maja se složila s nama da ljudi koji nikada nisu živjeli u inozemstvu često ne razumiju da odlazak u Hrvatsku za iseljenike nije uvijek odmor, nego nerijetko logistički i emocionalno zahtjevan period, a ne samo financijski.
Odmor bude možda nekoliko dana, ako se ode na neku treću lokaciju, usput. Znam ljude koji namjerno za kraj ostavljaju more ili staju u Sloveniji u toplicama i sl, kako bi uhvatili barem nekoliko dana onog klasičnog odmora: čitanje knjige uz bazen, šetnjica navečer i duže spavanje.
No ne smijem biti nepravedna jer odmor može ponekad doći i u formi vraćanja na, kako se kaže, tvorničke postavke.
Vraćanje na materinji jezik, uranjanje u kulturu i mentalitet u kojem si odrastao, poznata mjesta i dragi ljudi.
Tako da u našem slučaju ima manje čitanja knjiga uz bazen, a više sjedenja na dvorištu s više generacija obitelji dok se prepričavaju anegdote i dok gledamo kako i naša djeca, nove generacije, postaju bliski kao i mi nekada, bez obzira što jedni žive u Zagrebu, drugi u Brodu, a treći u Kölnu.
Iako svake godine u Hrvatskoj provedu barem nekoliko tjedana, priznaje da ju peče savjest nakon što sedam-osam mjeseci nije vidjela obitelj i prijatelje. Primjećuje i da ni njima ne sjeda najbolje kada čuju da, primjerice, ovo ljeto neće skretati u rodni Slavonski Brod.
Ja sam ta koja vodi logistiku svih naših obiteljskih ferija, godišnjih odmora, radnih dana i obaveza i ponekad naprosto moram povući crtu. Razumijem njihove emocije, ali isto tako znam da, ako sam prije tri mjeseca bila deset dana u Brodu, a za tri mjeseca dolazim opet, naprosto nema potrebe u međuvremenu dolaziti još jednom, iskrena je.
Mijenja li se odnos Hrvata u inozemstvu prema ljetovanju u Hrvatskoj?
Maja je mišljenja da sve više ljudi u inozemstvu, koji su porijeklom Hrvati, pomalo ubacuju druge lokacije za svoj godišnji. Krenu s produženim vikendima i bližim mjestima, a potom u svoj plan ubace i daljnje destinacije.
No ono što mnogo češće čuje od njih jest to da su nezadovoljni time što se očekuje da su uvijek oni ti koji dolaze, koji svaki slobodan trenutak pokušavaju provesti „dolje“, a vrlo često ni rodbina ni prijatelji nisu spremni potrošiti svoje godišnje odmore kako bi vidjeli gdje ti „auslenderi“ žive, rade i kako im svakodnevica izgleda.
I to je, prema Majinom mišljenju, čest motiv toga da odlučuju svoje ljetovanje podijeliti na neke druge destinacije.
Upravo je to vječna borba između želje za dolaskom, osjećaja krivnje i shvaćanja da bi i druga strana trebala uložiti više truda. No obitelji Marić ipak je najvažnije da bliskost s obitelji i prijateljima iz Hrvatske održavaju živom.
Osim toga, ima nešto jako opuštajuće za živčani sustav u tome kada se vrati u 'sistem' koji mu je poznat. Ne znam kako to pametnije objasniti, pogotovo ne onima koji nisu živjeli nigdje izvan države u kojoj su se rodili. Ali kada si u novoj državi, čak i kada savladaš sve, i jezik i kulturu i posao, naučiš sve glavne i sporedne ulice, razumiješ neverbalnu komunikaciju, plaćaš porez, ideš u kazalište, imaš prijatelje, osjećaš se kao kod kuće... To je i dalje samo dodatak tvojoj osobnosti, tvojoj povijesti.
Ali društvo u kojem si odrastao ti je toliko poznato da uopće nisi svjestan koliko toga znaš o njemu. Koliko znaš kako ono diše, kako se ponaša, i na kraju, kako ti u njemu plivaš. I ja imam potrebu dolaziti često jer ja nikada neću ne biti Hrvatica.
Na pitanje što bi poručila ljudima u Hrvatskoj koji činjenicu da iseljenici ne dolaze svakog ljeta ponekad tumače kao znak da su se udaljili od svoje domovine, Maja kaže da je zanimljiv taj odnos prema iseljenicima.
Ponekad bi svi da iseljenici zapale domovnice, odreknu se državljanstva i nikada više ne spomenu Hrvatsku jer, eto, nisu tu. Ponekad bi da se svi vratimo i dolazimo redovno i šaljemo 'devize'. Dobra stvar je što, s avionima, internetom, videopozivima i sve dostupnijim putovanjima, iseljenici nisu tako odsječeni od života u domovini kao što su možda prije bili. Puno je lakše ostati u kontaktu nego ikada prije.
Majina priča pokazuje da iseljeništvo nije napuštanje domovine, već život između dvaju svjetova koji jednako oblikuju čovjeka.
