Nova situacija zahtijevala je prilagodbu svih nas, a u javnosti je najviše odjeknula online nastava kojoj su mnogi našli zamjerke. Dok su se učitelji borili da ih čuje resorno ministarstvo i upozoravali na nedostatke takvog modela, roditelji su se također morali snaći u novim okolnostima.
Za one koji su mogli raditi od kuće, bili na porodiljinom i slično, to je išlo nešto lakše nego kod onih koji su radili puno radno vrijeme izvan svojih domova. No jedno je sigurno – pokazalo se da su učiteljska živa riječ i kontakt s učenicima nezamjenjivi.
Zato smo upitali mame kako su se snalazile sa svojom djecom i online nastavom, ali i što očekuju od nove školske i nastavne godine s obzirom na najavljene preporuke Ministarstva obrazovanja i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Izdržali smo jer smo morali
Online nastava je bila nešto što smo svi, djeca, roditelji i nastavnici, nekako izdržali jer smo morali. Na samom početku se činilo kao zgodno novo iskustvo, ali kako je vrijeme odmicalo, postalo je jasno da je neodrživo.
Guranje svog redovnog gradiva u nešto što se zvalo online valjda zbog silne količine linkova koje su svi slali umjesto redovnih lekcija je dovelo do toga da je u nastavi redovito moralo sudjelovati više članova obitelji sa više raznoraznih uređaja kako bismo pokrili sve platforme i aplikacije. Uz sve to, još odvojenost djeteta od školskih kolega i prijatelja učinili su da, nažalost, vidim samo negativne strane, kaže nam Antonia iz Zagreba.
Želimo da nastava bude što normalnija - složne su mame.
Slično je bilo u nizu obitelji diljem Hrvatske, što se redovito moglo čitati na društvenim mrežama. Ipak, bilo je i onih pozitivnih, a pravi primjer za to dala nam je Melita Sučić.
Prošle smo se godine suočili s nekoliko izazova istovremeno: prelazak u peti razred osnovne škole i online nastavom. Rekla bih da je naše iskustvo online nastave bilo uglavnom pozitivno. Kad smo uspostavili radne navike (slično kao u školi rad od 8,30 do 15 što uključuje i zadaće), ostatak dana mu je bio slobodan za druge aktivnosti.
Nakon početnog uhodavanja, sin se naviknuo na samostalno organiziranje, a nama je, s druge strane, to bila dobra prilika da pregledamo zadaće koje je on prepoznao da bi ih trebalo pregledati. Smatram da je time razvio određenu samostalnost i radne navike, što možda u redovnoj nastavi ne bi razvio u tom stupnju. Nastavnici su zadavali dosta zadaća što ga je također održavalo u radnom ritmu.
Također, bilo je dosta projekata i praktičnog rada, te mogućnosti da se vizualno kreativno izrazi (filmić, prezentacija) što mu se jako sviđalo i dalo je ton prilagođenosti nastave okružju u kojem djeca danas žive. S druge strane, čini mi se da je socijalna komponenta i razmjena mišljenja i stavova u nastavi stradala, jer su se djeca manje družila, nastavnici nisu poticali druženja, a i video pozivi nisu bili česti, osim u nastavi stranog jezika, kaže nam.
U novu godinu s uzbuđenjem ili strahom?
Prije nekoliko dana ministar obrazovanja Radovan Fuchs napokon se obratio javnosti i iznio preporuke kojih se moraju držati obrazovno-odgojne ustanove.
- Za učenike viših razreda osnovne škole i srednjoškolce obavezno je nošenje maski.
- Na ulazu u školu mora se mjeriti temperatura ili je kod kuće moraju izmjeriti roditelji svojoj djeci, a dezinficijensi postaju vječni pratitelji na svakom koraku.
- Razredni odjeli ne smiju se miješati
- Učenici ni tijekom odmora ne smiju izlaziti iz učionica (osim na toalet), a sve škole koje mogu trebaju organizirati nastavu u više smjena.
- Učitelji ne smiju boraviti u zbornicama, predmetni nastavnici moraju nositi maske, a ostali učitelji kada prolaze hodnicima i kontaktiraju s drugima. I to je samo početak.
Međutim, ravnatelji i učitelji upozoravaju da su neke od tih mjera naprosto neodržive.
Primjerice, kako ćete objasniti djetetu od 8 godina da ne smije zagrliti svog najboljeg prijatelja? Kako će male škole uspjeti u svojim malim učionicama odmaknuti klupe kako bi između učenika bio dovoljan razmak? Kako držati predavanje šest sati pod maskom, a potom se vratiti kući i držati online predavanje za one učenike koji su odlučili biti kod kuće ili su u samoizolaciji? Dan nema dovoljno sati za takav raspored učitelja.
A što je s prijevozom do same škole? Javna je tajna da su autobusi koji prevoze učenike do matičnih osnovnih škola pretrpani i više nego što bi smjeli biti i u normalnim okolnostima. Kada je, pak, u pitanju prijevoz srednjoškolaca, oni se voze županijskim linijama s ostalim putnicima i tada u vozilima vlada, najblaže rečeno, kaos.
Nije za očekivati da će jedan vozač moći kontrolirati 50 tinejdžera koji će, sasvim sigurno, barem neki od njih, skidati maske ili ih nositi na neodgovarajući način.
Velik broj učitelja i roditelja itekako s pravom sumnja u preporuke Ministarstva i Nacionalnog stožera civilne zaštite. Ipak, u svima nama tinja želja za povratkom u normalu, jer ovo čemu sada svjedočimo ne može se smatrati normalnim, pa niti, kako to mnogi popularno nazivaju, „novim normalnim“. Jer nije. Djeca trebaju rutinu, interakciju s vršnjacima, učitelje i svoje izvannastavne aktivnosti.
Pitali smo naše mame što misle o svemu što nas čeka.
Veselimo se novoj školskoj godini sa željom da bude normalna, koliko god može biti. Zdravlje je na prvom mjestu, pa naravno da postoji strah, ali ne vidim kako cjelodnevno zatvaranje u kuću i buljenje u ekrane pridonosi ičemu. Odgovorno ponašanje, redovna higijena, svjež zrak, sunce, uravnotežena prehrana i boravak s vršnjacima, vodeći računa o epidemiološkim preporukama, za mene su bolji izbor. Gradivo se uvijek može nadoknaditi, a izostanak boravka i druženja s vršnjacima puno teže, mišljenja je Antonia.
Ako se kojim slučajem ponovi online nastava, mislim da bi barem trebalo uvesti video pozive kako kako bi međusobna interakcija i intekcija s učiteljima bila snažnija, ali i kako bi se djeca opustila u situaciji koja za njih nije redovna, rekla nam je Melita.
U posebnoj situaciji su, pak, oni roditelji čija djeca ove jeseni kreću u prvi razred osnovne škole. Ti će prvašići zaista zauvijek pamtiti neobične okolnosti pod kojima kreću u novu pustolovinu.
Kako je vrijeme odmicalo, online nastava pokazivala je sve više nedostataka.
Vlatka Smolčić Hokman mama je dječaka koji će za nekoliko dana po prvi put sjesti u školske klupe.
Jako se veseli školi, ali ono što ga plaši, a i mene, varijanta je balončića i ograničenog kretanja do te mjere da će stalno morati biti u učionici. Osim toga, bit će i u boravku, pa je to zaista dug period dana. Ne smijemo zaboraviti niti da nam je škola oštećena u potresu koji je zadesio Zagreb pa je planiran prijevoz autobusima do druge škole.
Ne boji se pandemije, a i ja smatram da za sada moramo naučiti živjeti s tim. Želim da nastava bude što normalnija, ali ovo što je do sada predstavljeno javnosti nije najsretnije rješenje. Distanca, prehrana i sve ostalo – naše škole nisu adekvatno opremljene za te mjere. Mislim da bismo se trebali ugledati na Europu pa smanjiti radni tjedan ili uvesti nastavu u nekim razumnim intervalima, zaključuje.
Jedino što nam preostaje je vidjeti kako će se doista razvijati situacija u školama diljem Hrvatske. Nema sumnje u to da su roditelji i učitelji opet oni koji će se morati snalaziti kako god znaju i umiju.
