Prošli sam vikend otišla s Hanom u kino. Na najavama crtića na DVD-u, vidjela je nekog robota Walleya i bio joj je mrak. Iako sam znala da crtić definitivno nije za njezinu dob, kad je Walley stigao u kina, naravno da sam ju odvela. Bilo je po principu, nek vidi tog robota pa koliko joj bude zanimljivo, bude.
No, stvari su krenule nepredviđenim tokom....
Prije Walleya pustili su neki kratki crtić o zecu i mađioničaru. U prvom kadru je preslatki zeko u kavezu kojem kruli u želucu i pokušava iz kaveza dohvatiti mrkvu. Ne uspijeva mu. Stiže mađioničar i baš kada ga odluči nahraniti, moraju na pozornicu. Gladni i očajni zec daljnjih nekoliko minuta radi prave crtićke spačke svome gazdi. Ne želi nastupati praznog želuca pa mu zapali kosu, rasteže ga i nateže, ma svo ono klasično nasilje animiranih likova!
Kinom se orio smijeh djece koja su uživala u zečijoj osveti. Ja sam promatrala svoju kćer. Imala je smrknutu facicu, nije se niti jednom nasmijala...Kad sam ju pitala je li sve u redu i hoće li da idemo van, rekla je: 'Ne, čekam Volija'.
Crtić Walley je poprilično apokaliptično počeo. Robot kojemu je glavni zadatak skupljanje smeća ostao je sam na napuštenoj Zemlji zatrpanoj otpadom. Jedini prijatelj mu je neki kukac, fakat tužnjikavo. Hana i dalje nije htjela doma, a ja sam već snimala gdje su izlazna vrata i čekala kad će joj sve postati prenaporno i presivo.
U tom trenutku počela je plakati i rekla da sad hoće doma...Brzo smo izašli van, suzice su prestale, sjele smo na kokice i čašicu razgovora. Iako još nema 2 i pol godine nas dvije puno pričamo i njoj je već postalo normalno da mi kaže : 'Ajde mama, idemo malo sjesti i razgovarati.'
Pitala sam ju što ju je rastužilo i zašto se raplakala. Očekivala sam da je nešto vezano uz Walleya, ali ona mi je rekla: 'Zato što je zeko bio gladan i nije mu dao mrkvicu.'
Knedla mi je bila u grlu. Dok sam joj objašnjavala da je to crtić pa smo već uz smijeh analizirale tko je tu što odglumio, kroz glavu mi je prolazila misao koja me pere još od nedjelje.
Ana-Marijin blog možete pročitati na: anamarijaivanis.blog.hr
