Ovih smo dana bili svjedoci koliko mediji mogu pomoći da se ispravi nepravda. Svi se zaklinjemo u djecu i obrazovanje. Ljutkamo se na nemar kada su u pitanju udžbenici, opremljenost škola, gdje to postoji dvorana, a gdje ne, koje učionice (ne) imaju klimu.
Puno se puta, baš preko leđa djece, ukazivalo koliko sustav ne razumiju oni koji nisu usko povezani uz njega. A povezani su roditelji, učenici, učitelji, nastavnici, vodstva škola, nadležna ministarstva i lokalna zajednica.
Često su svi nabrojani u raskoraku s informacijama, ne stižu na vrijeme, dopisi se zagube u ladicama. Onda danima prebacuju odgovornost jedni na druge, šute i čekaju onu narodnu "Živ-živ-živ, nitko nije kriv."
Ali ovih su dana djeca iz Senja pobijedila sustav. Pobijedili su školu, lokalnu zajednicu, prijevoznike, ministarstva.
Javili su u emisiju Provjereno kako njihovi školski prijatelji mogu u školu samo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Utorkom i četvrtkom za njih prijevoza nema. Eto, nisu rentabilni s njih dvoje. A i srednja škola nije obvezna.
U emisiji se pojavila uplakana djevojčica. Djevojčica koja želi u školu. Svaki dan. Ova je djevojčica svojim suzama objasnila što je reforma, što je "Škola za život", što je obrazovanje. U svom siromaštvu, ona žeđa za znanjem, za prijateljima, za školom. A sustav joj pokušava objasniti da NE MOŽE. Eto, ne isplati im se.
I nije im se isplatilo. Nadam se da su te "ušteđene" novce spremili negdje duboko u svoje džepove. Toliko duboko da ih ni sami ne mogu pronaći. Od stida i susramlja.
Ružica i njezin brat su probudili nadu da ima spasa. Svojim su suzama posramili sve koji su krivi i koji su šutjeli. Sve dok šutimo pristajemo na lude pravilnike, nerazumne zakone, neprovodive odluke.
Ljutimo se često na medije. Ljutimo se na TV program. Ljutila sam se i ja. Ali, znate što sam naučila ovih dana? Neka ljudi rade ono što ljudi žele gledati. Preskočite kanal, uzmite knjigu, podignite noge i uživajte u tišini ako vas nešto na TV ekranu živcira.
Pronađite ono što vas raduje i ono što želite. U moju je kuću, u četvrtak navečer, ušla djevojčica Ružica. Ona i njezin brat su probudili nadu da ima spasa. Za sve nas. Svojim su suzama posramili sve koji su krivi i koji su šutjeli. Sve dok šutimo pristajemo na lude pravilnike, nerazumne zakone, neprovodive odluke.
Šutnjom odobravamo nakaradno postavljene stvari.
Možda je stvarno moguće da na dječjim suzama doživimo katarzu. I da više nikada nitko ne zaboravi kako je život težak sam po sebi i kako nijedno dijete ne bi smjelo razmišljati o tome hoće li moći u školu, jesmo li im osigurali udžbenike, ima li novaca za nešto pojesti u školi.
Škola mora biti ozbiljna radost.
Radost druženja, stvaranja i življenja.
Ozbiljnost učenja.
Nije škola samo igra i zabava. To moraju shvatiti i oni koji odlučuju i oni koji još uvijek nisu svjesni kako je lako zavoljeti školu. Lako, ako dignemo glas, otvorimo vrata i prozore i povičemo svijetu da nije sve u novcima.
Podržimo medije koji mijenjaju na bolje.
Ovih su dana obrisali suze s lica djeteta koje nije ni smjelo plakati.
