Za Zadovoljnu je otvorila vrata svojeg stana, gdje smo uz kavu i slatko društvo njezina udomljenog psića porazgovarali o tome što za nju znače ženstvenost i ples te u čemu vidi nadu za mlade žene u svijetu koji ih čeka.
Baviš se plesom na šipci već 11 godina. Premda je riječ o danas popularnom plesu i mnogi ga smatraju ženstvenim, senzualnim, osnažujućim, donedavno nije bio tako popularan. Kako si se odlučila baš za taj pravac?
Oduvijek sam se bavila plesom i isprobavala razne vrste. Jednog dana naišla sam na video američke plesačice koja je plesala na četiri metra visine, u zraku. Bilo je tu elemenata gimnastike, flipova i skokova, djelovalo je prekrasno i ženstveno. Mjesec dana nakon toga u dućan u kojem sam radila došla je instruktorica plesa na šipci i pitala može li kod nas ostaviti reklamne letke. To je bilo to, zaljubila sam se.
Ništa u životu nije slučajno... Govorila si o svojim zdravstvenim problemima u mladosti. Kako su oni utjecali na tvoju plesnu karijeru – ili obrnuto?
Imala sam ozbiljnih problema sa zdravljem. Naglo sam izrasla, nisam se mogla udebljati, imala sam skoliozu i morala sam nositi steznik poput oklopa 18 sati dnevno, dvije godine. Zapravo su mišići, a ne kosti, ti koji su stup tijela i drže te. Moji su atrofirali i baš sam bila propala.
Fascinantno je da ti svi odmah žele kopati po kralježnici, a nitko mi nije savjetovao da se počnem baviti plivanjem, jahanjem, bicikliranjem ili da barem nađem trenera koji će mi se posvetiti i pametnije pristupiti mojem stanju. Šipka me spasila. Počela sam drugačije gledati na prehranu i tijelo. Više nisam razmišljala kako moje tijelo izgleda, već što ono može. Za mene je ples na šipci postao simbol snage i slobode. Iako, tada je bilo daleko više predrasuda. Čak je i moj tadašnji partner bio uvjeren da to radim radi pozornosti drugih muškaraca.
Česta je među ljudima predodžba da žene rade stvari zbog muškaraca. Ples, šminkanje, odijevanje… Sve što je ženstveno u službi je muških očiju.
Tko tako razmišlja, njegova vlastita nesigurnost progovara iz njega. Ja samo nisam mogla vjerovati da visim naopačke samo na jednoj nozi. Htjela sam pozvati druge cure da se priključe jer je zabavno i htjela sam pokazati drugima što bi one isto mogle. Brzo sam postala instruktorica.
Kako se osjećaš danas kad si u toj mogućnosti? Voliš li raditi sa ženama, kakvi su odnosi među vama na plesu?
Obožavam raditi sa ženama! Rekla bih da smo u početku vrlo ranjive i nesigurne, imamo blokade u glavi koje su povezane sa svijetom u kojem živimo i načinom na koji nas se percipira. Lijepo je vidjeti žene kako se oslobađaju. Mnogi odmah u početku žele sve jer su vidjeli kako to izgleda na pozornici, ali čar i jest u tome da promatraš kako ti tijelo napreduje, kako si sve jači i izdržljiviji, kako svaki sat možeš sve bolje. Kad mi neka od njih kaže "ne mogu", već otprilike znam koliko joj sati treba da to postigne. Ja kažem: "Za dva tjedna ćeš to moći." I tako bude.
Žene budu presretne i zato ih potičem da se snimaju, pohvale, podijele svoj uspjeh s drugima. Čula sam od drugih sportaša koji su ušli u pole dance da nisu nikad vidjeli takav oblik potpore i podrške. Kada vi siđete sa šipke, dvorana vrišti i plješće vam. U našim dvoranama trebali bi postojati zvučna izolacija i tribine, ha-ha. Ali zaista, lijepa je zajednica. Moja politika je da nema ružnih pogleda i komentara.
Kad spominješ nesigurnosti, ružne poglede i komentare, svijet u kojem živimo – zašto su žene često kritične prema sebi, a potom i drugima (naročito ženama)?
Živimo u muškom svijetu, koji nam ne dopušta da baš budemo svoji i u tom duhu odgajamo djevojčice, od načina razmišljanja do načina komunikacije. Ograničavamo jedni druge, umanjujemo se, poklapamo… Stalno smo nekome previše ili preglasne. Kad sam počela davati intervjue i pričati o plesu na šipci, polazila sam od toga da će to biti dobro za sve nas koji se time bavimo. Popularizirat ćemo ples i sport, bit će više zainteresiranih, svima će nam posao bolje krenuti. I ja bih bila sretna da neka od kolegica to radi. No, od nekih sam čula komentare poput: "Evo nje, iz paštete iskače." Pa, učini i ti nešto, ohrabri se! Previše se bavimo drugim ljudima, a nedovoljno sobom. I ne pružamo si dovoljno podrške.
Muški svijet nema baš milosti ni prema muškarcima…
Muškarcima je jako teško. Danas pričamo o nekakvim slobodama, a i dalje ih procjenjujemo kao više ili manje muške, koristimo izraze "nije dovoljno muškarac", spuštamo ih, mušku djecu ne učimo komunikaciji… Dogodila se ogromna promjena, mislim da ni muškarci više ne znaju što žene i društvo žele od njih.
U svim tim promjenama uloga i definicija, što za tebe znači biti žena? Osjećaš li se ženstveno i što je ženstvenost za tebe?
Ženstvenost će za mene uvijek biti univerzalna ljepota, energija kojom zračiš. Sjećam se kako sam, kao srednjoškolka, promatrala starije žene u tramvaju. Uvijek sređene, držale su se ponosno, vidjelo se da osjećaju sebe. Mislila sam: želim biti takva jednog dana. Danas mi upravo starije žene najviše daju komplimente, a često su to žene koje i same odskaču od sredine.
Kako okolina reagira na tvoju nesvakidašnju ženstvenost? Imaš puno tetovaža, pirsinga, ošišala si se na kratko, baviš se plesom koji je u Hrvatskoj za mnoge još nepoznanica…
Znala sam imati neugodna iskustva, pogotovo zbog silnih tetovaža. Dogodilo mi se da mi ljudi na ulici ujutro kažu "Laku noć!" Prijateljica me pitala jesam li svjesna da sam novi Isus. Pitala sam je zašto, a kaže ona: "Pa kad hodaš ljeti tako otkrivena s tetovažama, svi viču: Isuse Bože!" Jednom prilikom sam se sredila, baš sam si bila zgodna: u crnoj haljinici, borosanama, s crvenim ružem… Silazim iz tramvaja na trgu, kad jedna baka počne uzdisati kao da je vidjela đavla: "Ajme, užasa!" Urlala je na mene. A ja stojim i kažem: "Ali, gospođo, pa tako sam si lijepa danas! Još sam se i potrudila!" Ha-ha!
Usto, živimo u doba društvenih mreža i filtera, sve se svodi na lajk kao potvrdu i validaciju. A svi bježe od sebe. Prije sam bila opsjednuta time kako se prezentiram na van. Sad sam opuštena, to možda dođe s godinama. Ne obazirem se na poglede i komentare. Volim se srediti i uživam u sebi. Ako ne znaš voljeti sebe, kako ćeš voljeti drugog?
Kako gledaš na mlađe generacije danas, pogotovo žene? Koji su izazovi pred kojima se nalaze, a u čemu vidiš nadu?
Svijet se mijenja i bit će to dug proces prilagodbe, pa će izazovi biti isti kao i sada. Nije lako, ali uvijek ću biti optimist. Starije generacije mnogo su toga držale u sebi, a manjak komunikacije je velik problem u odnosima, bilo ljubavnim, prijateljskim ili obiteljskim. Ljudi se boje razgovarati i otvoreno pričati o tome tko su, što su, što osjećaju. Mladi su otvoreniji nego što smo mi bili, baš zato što vide svijet koji mi nismo mogli vidjeti.
Cure koje dolaze na moje treninge su slobodnije, zrelije za svoje godine, odgovorne, rade, trude se oko sebe, bore se. A to je sloboda – ne čekati da budeš odabran, nego osvijestiti da ti biraš. Da imaš slobodu biti sve što želiš biti.
