Galerija
Dan je Hrvatskog baleta, prije svega čestitke Vama i svim baletnim umjetnicima, a i ljubiteljima baletne umjetnosti u Hrvatskoj.
Puno hvala na čestitkama! Ove godine obilježavamo 148 godina baletne umjetnosti u Hrvatskoj, a zanimljivo je da s današnjim danom ustvari slavimo praizvedbu jedne opere. Naime, 4. 11. 1876. godine bila je praizvedena Zajčeva opera Nikola Šubić Zrinjski i tom su prilikom na kazališnoj cedulji prvi put bila zabilježena imena plesača koji su sudjelovali u plesnim brojevima opere, što je odabrano kao trenutak od kojeg se računa početak.
Zanimljivo je da taj baletni "početak" kritika nije blagonaklono dočekala, pa je tako August Šenoa u Vijencu koreografiju Ivane Freisinger nazvao "đipanjem i besmislenom pantomimom", uz opasku u jednom od kasnijih tekstova da "balet treba svakako izbrisati".
Na sreću, Šenoine želje nisu se ostvarile, no bile su potrebne godine da balet zaista pusti korijenje na ovim prostorima, što se konačno i dogodilo dolaskom ruske primabalerine Margarite Froman 1921. godine. Tada se ova umjetnička grana počela profesionalizirati i stvoren je stvarni temelj ovoga što imamo danas.
Koja je Vaša najveća želja za hrvatski balet? Da imate jednu baletnu zlatnu ribicu, što biste tražili od nje?
Hrvatski balet danas je, kao i uostalom sve svjetske baletne kompanije, posve internacionalan. U naš ansambl dolaze plesači iz cijelog svijeta, a na audiciju koju smo organizirali prije dvije godine prijavilo se čak 1200 plesača iz cijelog svijeta, što je stvarno impresivna brojka. No ono što u toj lijepoj slici nedostaje jesu - domaći plesači.
Naime, fantastično je u ansamblu imati plesače iz različitih zemalja koji sa sobom donose neka drukčija iskustva i obogaćuju naš balet, no neophodno je u isto vrijeme imati i snažnu bazu domaćih plesača koji dolaze iz naših škola, a pritom ne mislim samo na zagrebačku Školu za klasični balet. U tom smislu mislim da nam je ponajprije potreban kvalitetan obrazovni sustav na razini cijele države.
Ono što istinski priželjkujem i što je potrebno jest - baletno obrazovanje u skladu sa suvremenim pedagoškim trendovima.
Priželjkujem baletnu školu koja je sigurno i sretno mjesto na kojem se osim discipliniranog vježbanja razvija i kreativnost i samopouzdanje učenika te oni na koncu, čak i ako ne postanu profesionalni plesači, iz škole nose lijepa sjećanja i postaju vjerna i obrazovana baletna publika.
Određeni pozitivni pomaci na tom se planu događaju, u kontaktu sam s mnogim nastavnicima baleta iz cijele Hrvatske koji balet "misle drukčije" i ulažu veliki trud, no ipak mislim da je pred svima nama još dug put do stvarne promjene.
Puna gledališta, predstave rasprodane mjesecima unaprijed, gostovanja svjetskih baletnih umjetnika - tako izgleda hrvatski balet izvana. A kako izgleda iznutra? Ima li nešto što bismo kao publika trebali znati o našem baletu?
Kao što sam maloprije rekla, Balet HNK-a u Zagrebu sastavljen je od plesača iz cijelog svijeta, no primjećujem da im nismo samo usputna stanica, nego smo postali mjesto na kojem se zaustavljaju, na kojem grade karijeru i mjesto koje postaje njihov dom i to je nešto što me veseli.
Baletni ansambl specifična je zajednica - mi jako puno vremena provodimo zajedno, u dvorani u kojoj smo često u situacijama u kojima ste (zbog prirode posla) gurnuti do ruba, te smo često u fizički, ali i psihički vrlo ekstremnim situacijama, a takve situacije, osim što mogu biti vrlo izazovne, pomažu nam i da se jako dobro upoznamo.
Dakle, čak i ako ste nekada imali ideju da kao plesač možete uspjeti sami, ulaskom u baletni ansambl shvaćate da svatko treba pomoć i potporu zajednice te da ustvari ovisi o toj pomoći. Zato nam je izuzetno važno da imamo harmonične odnose međusobnog poštovanja i uvažavanja u kojima se svatko trudi dati ono najbolje od sebe.
Prije nekoliko godina u istraživanju za jedan svoj fakultetski rad upoznala sam se pobliže s radom i ostavštinom dr. Joséa Antonia Abreua, glazbenika, edukatora i aktivista koji je u Venezueli utemeljio besplatni glazbeni obrazovni program "El sistema", u širem smislu osmišljen s idejom da glazba može postati pokretač društvene promjene.
U jednom vrlo inspirativnom intervjuu u kojem kroz primjer muziciranja u orkestru objašnjava svoju ideju, Abreu kaže kako je orkestar zajednica čije se temeljno i jedinstveno obilježje zasniva na cilju da se uskladi. Dakle, iskustvo usklađivanja iskustvo je grupe koja sebe doživljava kao međuovisnu. U toj zajednici pojedinac je odgovoran za grupu i grupa je odgovorna za pojedinca.
Taj princip usklađivanja i međuovisnosti te odgovornosti koju imamo jedni za druge možemo primijeniti i na baletni ansambl jer u baletu vrlo često ili plešete u paru ili u manjoj ili većoj grupi, što znači da morate u potpunosti surađivati s ostalim plesačima, i to ne samo plesati nego i disati zajedno.
Baletna publika zaista je vjerna i čini mi sve brojnija, i zaista uživljena u predstavu. Izraz kazališna publika ne znači i statična publika, što se ponekad misli, jer nerijetko se čuju uzvici oduševljenja i podrške.
Balet u Zagrebu već dulji niz godina ima publiku. Izbjegavam reći "svoju" publiku jer ja na predstavama vidim ljude svih dobnih skupina i različitih interesa, tako da pretpostavljam da svatko pronalazi nešto za sebe u našem repertoaru. Generalno, interes za klasični balet ogroman je i sve predstave bijelih baleta rasprodane su onog trena kad ih pustimo u prodaju, ali i suvremeni naslovi nailaze na sličan odaziv.
O popularnosti baleta Lea Mujića i Valentine Turcu, koji su česti gosti u našoj kazališnoj kući, ne moram ni govoriti, a trenutačno su dva tjedna prije premijere potpuno rasprodani Petruška Edwarda Cluga i Žar ptica Maše Kolar, predstave koje će svoju premijeru tek imati i koje smo tek počeli predstavljati javnosti.
Balet Orašar u Hrvatskoj je postao fenomen. Traži se karta više, ulaznice se preprodaju po cijeni višoj od 500 eura... mnogima je to prvi balet koji pogledaju u kazalištu. Je li on postao obvezan dio božićnog šušura ili prva baletna ulaznica u nizu mnogih, kakva su vaša iskustva?
Mislim da Orašar nije fenomen samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Iako se radi o baletu koji je praizveden 1892. godine u Sankt-Peterburgu, ludilo Orašara ustvari dolazi iz SAD-a, gdje je Orašar u koreografiji znamenitog Georgea Balanchinea nakon premijere 1954. godine postupno stjecao sve veću i veću popularnost.
Danas je Orašar toliko prisutan u općoj kulturi da ga je jednostavno nemoguće zaobići. Čak i ako niste nikada gledali taj balet, sigurno ste čuli glazbu Čajkovskog ili u filmovima ili u reklamama.
Orašar je danas jednostavno sveprisutan, pa ga neki obožavaju, dok drugima možda ide na živce.
Nas u Baletu taj ogromni interes zaista veseli jer sve i da netko dođe gledati Orašara samo zato što je to trenutačno in, uvijek postoji mogućnost da će mu se balet svidjeti i da će ostati naša vjerna publika. Također, baletni plesači generalno su emotivno vezani za Orašara jer je to predstava u kojoj smo svi kao djeca prvi put stupili na pozornicu, omirisali kazalište i zauvijek se zaljubili u tu umjetnost.
No Orašar je i jako velika odgovornost jer treba ispuniti očekivanja publike, ali i otplesati dvadeset predstava, koliko ih imamo na repertoaru, što nije nimalo jednostavno.
Imate li savjet ili preporuku za one koji će ove sezone doći pogledati Orašara? I možda prvi put balet kao takav.
Orašar je balet na koji roditelji često dovode djecu, no to inicijalno nije dječji balet. Radi se o baletnoj predstavi s bajkovitom tematikom koja traje dva čina, pa mislim da je uvijek dobro kada roditelji djecu pripreme na ono što će u kazalištu vidjeti jer će im tako biti lakše pratiti priču koja se priča jezikom pokreta, tj. bez riječi. Dakle, upoznavanje s pričom i nekim baletnim, ali i kazališnim konvencijama uvijek dobro dođe.
Svjetski nagrađivani koreograf Leo Mujić i miljenik zagrebačke publike izjavio je kako je zagrebački balet najkozmopolitskije mjesto u Zagrebu. Slažete li se s njime?
Zagrebački Balet sigurno jest kozmopolitsko mjesto već samom činjenicom da zaista okuplja ljude iz cijelog svijeta, a onda nam još u taj naš internacionalni ansambl dolaze i koreografi, dirigenti i svi ostali suradnici koji kreiraju neku predstavu, a koji također dolaze iz različitih zemalja i kultura. Naš radni dan odvija se na engleskom jeziku jednostavno zato što se tako najbolje razumijemo, tu su plesači koji su došli prije npr. deset godina i koji razumiju hrvatski, ali tu su i oni koji su nedavno stigli i koji se tek moraju uklopiti.
Po hodnicima se čuju japanski, talijanski, rumunjski, ruski, španjolski, portugalski, ali svi oni vrlo brzo usvajaju i hrvatske poštapalice i neke tipične izraze i fraze, pa to bude neka šarmantna i vrlo simpatična mješavina jezika.
Škola za klasični balet i narodne plesove na Ilirskom trgu već dvadesetak godina radi u neadekvatnim uvjetima, zgrada Umjetničke plesne škole Silvije Hercigonje srušena je zbog nemogućnosti sanacije posljedica potresa. Je li teško obrazovati i oblikovati male balerine u Hrvatskoj?
Problem s prostorom obiju škola zaista bi se morao što hitnije riješiti jer se ta situacija negativno odražava na cijelu jednu umjetničku granu i ostavlja dugoročne posljedice.
Umjetničke škole možda su male škole koje nemaju puno učenika, ali nisu manje važne, dapače. Balet je i inače deficitarna profesija, a ovakva situacija odražava se i na broj učenika, ali i na kvalitetu rada. Naime, ples je jedina umjetnost koja je primorana na prostor, kao što kaže Stéphane Mallarmé. Jedino ples uključuje prostor u svoju bit, što znači da prostor u plesu nije samo uvjet rada ili neka popratna okolnost. Ples se bavi prostorom, pa prostor postaje sam subjekt i tema plesne poduke i izvedbe - "ples je oprostorenje misli".
Zaista se nadam da će odgovorni čuti poruke koje su poslane u javnost...
Sve su popularniji tečajevi baleta u odrasloj dobi. Kakav je vaš stav prema njima?
Osobno sam oduševljena tim trendom i veseli me što ljudi prepoznaju klasični balet kao sjajan oblik tjelovježbe.
Moja kolegica Iva Višak, koja već godinama drži tečajeve baleta za odrasle, provela je malo istraživanje među svojim polaznicima o tome zašto ih balet privlači i kako to da jedna fizička praksa uz koju se često vežu pojmovi kao što su dril; vojnička disciplina; krv, znoj i suze, postaje toliko privlačna odraslim ljudima koji se baletom nikada nisu bavili ili su ga možda plesali u mladosti te koji imaju neke druge, često vrlo uspješne karijere.
Zapamtila sam odgovor jedne polaznice koja je rekla kako je balet za nju (osim svih fizičkih aspekata koje ima) i mentalna aktivnost jer je prisiljava da se u potpunosti koncentrira kako bi mogla istovremeno raditi nekoliko paralelnih akcija koje balet od nje zahtijeva. Taj odgovor sjajno rasvjetljava jedan od najučestalijih nesporazuma vezanih za baletnu umjetnost, a to je da je balet (ponajprije) fizička aktivnost koja se temelji na vježbanju i ponavljanju koraka.
I iako je jasno da korake morate ponavljati i uvježbavati, bez koncentracije, razumijevanja i apsolutne udubljenosti u ono što radimo gotovo da nije moguće ostvariti pravi napredak.
Kao balerina, pedagoginja i promotorica baleta, opišite nam što je balet za vas u jednoj rečenici.
Jako mi je teško opisati što je balet za mene u jednoj rečenici. Baletom se bavim cijeli život i u toj sam umjetnosti ostvarila dvije karijere. U baletu sam doživjela najljepše trenutke, ali i prepoznala mnoge njegove negativne prakse o kojima danas puno pišem i pokušavam ih rasvijetliti i mijenjati.
Jako volim svoj posao danas jer radim s divnim mladim ljudima i svaki mi je dan drukčiji i nevjerojatno dinamičan, no isto tako imam život izvan baleta, imam divnu obitelj, tisuću drugih stvari koje me zanimaju i kojima se veselim... a koje često čekaju na red dok ja ne završim s baletom.
Jedna moja draga kolegica jednom mi je rekla da joj se čini kako joj se život sastoji od pripreme za balet, baleta i odmora od baleta, a onda, čim se odmorite, sve kreće ispočetka i to mi se čini kao točan opis.
Na kraju će ipak ispasti ono najotrcanije što sam htjela izbjeći, a to je da je balet moj život.
