Pred nama je sezona pričesti i krizmi. Djeca i mladi diljem zemlje primit će u narednim tjednima dva važna sakramenta te tako produbiti svoju duhovnu povezanost s Bogom i onu formalnu s Katoličkom Crkvom.
A primit će i hrpu poklona. Odavno smo duhovnu komponentu tih događanja sveli na minimum i pretvorili ih u fešte. Prvi doticaj s hostijom i Duhom Svetim više se ne može proslaviti na nekom malom ručku u vlastitu domu, tretiramo te prigode kao svadbe. Ne važi ako nismo u dobrom restoranu s barem 50-ak ljudi, negdje se i janje okrene uz pratnju benda.
Prije fešte i roditelji i klinci raspravljaju o tome što će odjenuti, gdje se ide na šminku i frizuru, što će se fino jesti, a nakon fešte slijedi ritualno otvaranje poklona i kuverti. Svadba, realno.
I tko je kriv za to? Djeca nisu. Ne dižu oni brze kredite da bi sve to otplatili.
Ako u svom krugu imate tinejdžere, onda ste sigurno imali priliku saznati kako izgledaju njihovi razgovori nakon pričesti i krizme. Svode se na nabrajanje dobivenog. Djeca to i ne poriču. Neka drugi istražuju na kojoj se generaciji prelomilo, ali mi koji smo na pragu 40-ih pamtimo znatno skromnije proslave.
Decentan križić ili narukvica za uspomenu bio je krizmani klasik. Kumovi nisu morali u minus od straha hoće li njihov poklon biti dovoljno vrijedan.
Ne, desetogodišnje djevojčice nekad nisu išle na frizuru uoči prve pričesti. Mame bi nam zauzdale šiške nekom bijelom čipkastom špangicom kupljenom na placu ili vjenčićem, a ponekad bi se i bake uhvatile posla pa isplele pletenicu. Prigodne spomenice i molitvenici uglavnom su bili jedina materijalna uspomena na taj dan.
Nakon krizme klinci nisu raspravljali o poklonima jer su ionako svi dobili istu stvar. Decentan križić ili narukvica za uspomenu bio je krizmani klasik. Kumovi nisu morali u minus od straha hoće li njihov poklon biti dovoljno vrijedan.
A onda tihi preokret
Daj mobitel, PlayStation, kupi laptop, može i bicikl. Uz to barem 100-200 eura keša. Ajde, i neki komad zlata, za tu takozvanu uspomenu. Ljudi se boje da će ispasti cicije, pa troše i preko vlastitih financijskih mogućnosti, a neki se natječu jedni s drugima tko će više i bolje. Sve to gledaju i upijaju djeca, koja steknu dojam da je u redu imati velika očekivanja, a mnogi roditelji i ne sjete se objasniti im da materijalna dobit nema baš nikakve veze s pričesti i krizmom.
I možemo mi tu sada unedogled raspravljati o tome kako smo došli do toga da na spomen ovih sakramenata većina prvo pomisli: "Bože, koliko će me to sad koštati?" Džabe kreče i svećenici jer poruke s oltara koje propagiraju skromnost zvuče čudno kad onaj tko ih izgovara vozi najskuplji auto u selu.
Dragi kumovi i gosti, neka vam ne bude neugodno ako ne možete "više i bolje", nije to vaš zadatak. Prekasno je za prekrajanje vrijednosti jer nemamo što prekrojiti, izgubljene su. Ali možemo iz svog života ukloniti one koji imaju propisanu tarifu za svako događanje.
