Ako treba izdvojiti samo jedan trenutak iz filma "Barbie" redateljice i scenaristice Grete Gerwig koji je razgalio srca svih gledatelja, onda je to svakako monolog koji glumica America Ferrera izgovara pred kraj filma.
Pokušavajući utješiti Barbie koja je upala u egzistencijalnu krizu, Ferrerirn lik Glorije progovara što znači biti žena u Americi (i dobrom dijelu zapadnog svijeta).
Prvu verziju monologa napisala je sama redateljica, ali su Greta i America provele mjesece zajednički ga usavršavajući. Međusobno su si slale pjesme, članke i filmske scene koje su dočaravale emociju koju su pokušavale prenijeti ovim monologom, a kako bi ga maksimalno poboljšale.
Monolog je snimljen više od 30 puta prije nego što je redateljica bila zadovoljna rezultatom – a baš svi na setu pustili su suzu slušajući ga - čak i muškarci.
Margot Robbie bila je toliko pogođena riječima da nije mogla prestati plakati. Pomoćnik redatelja u jednom ju je trenutku podsjetio da ne mora glumiti i da je kamere ne snimaju, a ona mu je odgovorila: Ne plačem namjerno.
Koje su to riječi dotaknule srca filmske ekipe, ali i brojnih gledatelja diljem svijeta nakon što su pogledali film Barbie, pročitajte u nastavku teksta.
Nemoguće je biti žena. Tako si lijepa i tako pametna, ali ubija me što ne misliš da si dovoljno dobra. Kao, uvijek moramo biti izvanredne, ali nekako to uvijek pogrešno radimo.
Moramo biti mršave, ali ne premršave. I nikada ne smijemo reći da želimo biti mršave. Moramo reći da želimo biti zdrave, ali moramo biti i mršave.
Moramo imati novac, ali ga ne smijemo tražiti jer to je vulgarno.
Moramo biti šefice, ali ne smijemo biti zle. Moramo biti vođe, ali ne smijemo gušiti tuđe ideje.
Trebamo voljeti biti majke, ali ne smijemo cijelo vrijeme govoriti o svojoj djeci. Moramo biti žene od karijere, ali uvijek paziti i na druge ljude.
Moramo odgovarati za loše ponašanje muškaraca, što je suludo, ali ako to nekome spomenemo, optužit će nas da se žalimo.
Trebale bismo biti lijepe za muškarce, ali ne pretjerano lijepe da ih ne dovodimo u iskušenje ili da ne prijetimo drugim ženama jer bismo sve trebale biti dio istog sestrinstva.
Uvijek se moramo istaknuti i biti zahvalne, ali nikad ne smijemo zaboraviti da je sustav namješten. Zato treba naći način da to priznamo, ali da istovremeno budemo zahvalne.
Nikad ne smijemo ostarjeti, biti nepristojne, razmetati se niti biti sebične. Ne smijemo pasti niti izgubiti, ne smijemo pokazati strah, nikada zastraniti.
Preteško je! Previše je sve kontradiktorno i nitko nam neće dati medalju niti reći hvala! I zapravo ispada da ne samo da sve radimo krivo već je i sve naša krivica.
Tako sam umorna od gledanje sebe i svake druge žene kako se ubijamo u pojam da bismo se svidjele drugima. Ako sve to vrijedi i za lutku koja predstavlja žene, izgubljena sam.
