Nije li zanimljivo koliko se često ta riječ koristi baš kada žena jasno pokaže emociju, potrebu ili granicu? Kao da je problem nastao onog trenutka kada više nije bila potpuno prilagođena tuđim očekivanjima.
Nakon nekog vremena mnoge žene počnu same sebi ponavljati istu priču. Počinju smanjivati vlastite reakcije, ublažavati svoje želje i paziti da ne zauzmu previše prostora.
Ne govore što misle da ne bi djelovale naporno. Ne traže ono što im treba da ne bi ispale zahtjevne. Ne pokazuju emocije da ne bi bile proglašene dramatičnima. Vrlo brzo takvo ponašanje postane automatsko.
Problem je u tome što previše često nema veze s osobom, nego s okruženjem u kojem se nalazi. Netko tko je u jednom odnosu proglašen kompliciranim, u drugom može biti doživljen kao topao, iskren i emocionalno inteligentan.
Jednako vrijedi za ambiciju, humor, ranjivost ili način komunikacije. To se posebno vidi u odnosima u kojima jedna osoba stalno mora smanjivati sebe kako bi druga ostala ugodna i mirna.
Primjerice, žena koja voli duboke razgovore završit će iscrpljena uz nekoga tko bježi od svake ozbiljne teme. Žena koja otvoreno pokazuje emocije počet će misliti da je problematična ako je okružena ljudima koji emocije doživljavaju kao slabost. Žena koja puno daje počet će vjerovati da traži previše ako je stalno uz emocionalno nedostupne ljude.
Gdje završava prilagodba, a gdje počinje odricanje od sebe?
U takvim odnosima osoba s vremenom izgubi osjećaj za realnost. Počne misliti da mora biti tiša, jednostavnija i manje zahtjevna da bi bila voljena, i to bilo da je riječ o obitelji, partneru, prijateljima ili čak i kolegama.
Samim time, počet će mijenjati svoje ponašanje kako bi za druge bila jednostavnija. To se često događa gotovo neprimjetno. Žena prestane slati duge poruke jer je nekome to bilo naporno. Prestane pričati o stvarima koje je vesele jer druga osoba djeluje nezainteresirano. Počne skrivati emocije jer svaki put dobije komentar da dramatizira. Na kraju više ni sama ne zna gdje završava prilagodba, a gdje počinje odricanje od sebe.
Mnoge žene ulažu ogromnu količinu energije u to da budu “lakše”. Lakše za voljeti, lakše za razumjeti, lakše za podnijeti. U stvarnosti često samo pokušavaju izbjeći odbacivanje.
Naravno, postoje situacije u kojima svi trebamo raditi na sebi. Nitko nije savršen i zdravi odnosi podrazumijevaju određenu razinu samorefleksije. No postoji razlika između rada na sebi i konstantnog smanjivanja sebe kako bismo stale u nečiji uski emocionalni kapacitet.
Što kada bismo napokon prestale vjerovati da smo previše?
Zamislite što bismo sve mogle postići jednom kada prestanemo vjerovati u to da smo "previše“. Možda bismo napokon upisale taj toliko željeni tečaj, napisale tu knjigu, uplatile to putovanje, pa makar na njega išle same, ili izašle iz tog braka ili veze koja nas guši i zbog koje se osjećamo kao da imamo plastičniu vrećicu na glavi.
Ako sve to ne možemo u sadašnjim okolnostima odnosno u vezi s drugom osobom, o kakvoj se god vrsti odnosa radi, znači da problem nije (samo) u nama.
Razlika između zdravog i nezdravog odnosa često se vidi upravo u tome kako se osoba osjeća nakon komunikacije.
U jednom odnosu žena stalno ima potrebu objašnjavati zašto nešto osjeća. U drugom se osjeća sigurno čak i kada je ranjiva, te može izreći sve svoje gore navedene snove bez imalo straha.. Mnogi odnosi zapravo nisu pitanje toga je li netko “previše”, nego pitanje kapaciteta druge osobe.
Netko tko nije emocionalno dostupan često će i najnormalniju potrebu za bliskošću doživjeti kao pritisak. Onaj tko nema kapaciteta sanjati velike snove ismijat će naše. Onaj tko nikada nije živio izvan rodnog mjesta, možda će smatrati da smo ludi jer se svako malo selimo. Onaj tko nikada nije pokrenuo svoj posao, govorit će nam da trenutna ekonomska situacija nipošto nije povoljna za to. I tako dalje… Nastavite niz.
Zato je važno obratiti pažnju na jednu stvar.
Postoji velika razlika između osobe koja nas smiruje i osobe koja nas utišava.
Prva donosi osjećaj sigurnosti. Druga stvara osjećaj da stalno moramo paziti koliko govorimo, osjećamo ili tražimo.
Dugoročno, nitko ne može biti sretan u odnosu u kojem mora stalno uređivati vlastitu osobnost da bi bio nekome prihvatljiv, o kojoj se god vrsti odnosa radi.
Zbog svega toga pravo pitanje nije jesmo li "previše". Pravo je pitanje koliko smo dugo pokušavale stati u prostore koji su itekako premali za nas.
