Dajete li često savjete drugima? Obraćaju li se bližnji uvijek baš vama kada imaju neki problem jer znaju da ćete bespogovorno biti tu? Brinete li previše oko situacija vezanih uz druge na koje ne možete utjecati ili mislite da je baš vaše rješenja problema uvijek najbolje?

Potvrdni odgovori na ova pitanja, iako se na prvu čine možda čak i poželjni gleda li se šira slika, mogu biti štetni za naše mentalno zdravlje.

MOŽE LI EMPATIJA BITI ŠTETNA?

Osobe koje su po svojoj prirodi empatične, odnosno iskazuju svoju mogućnost razumijevanja misli, osjećaja i stanja druge osobe na način da zauzmu poziciju i perspektivu te osobe, u većem su riziku od zamora suosjećanja od onih koji nemaju tu vrlinu. Kod empatije bismo trebali moći odvojiti tuđe probleme i emocije od nas samih, njihov život od našeg života. Međutim, uobičajena empatija može prijeći u hiperempatiju i tada drastično utjecati na naše živote jer više ne raspoznajemo gdje je granica između njih i nas.

Da bismo drugima bili kvalitena podrška, prvo moramo brinuti o sebi.

Osobe kod kojih se pojavljuje hiperempatija žele riješiti probleme svih ljudi, čak i onih koje ne poznaju, imaju stalnu potrebu za interakcijom i potvrđivanjem vlastitih vrijednosti, previše su zaštitnički i osjećaju da nitko drugi ne razumije njihovu želju i potrebu za pomaganjem i rješavanjem tuđih problema.

Ipak, treba imati na umu da je hiperempatija nespecificiran poremećaj ličnosti koji zahtijeva liječenje, te se ne mora nužno razviti ako previše brinemo o tuđim problemima.

U brojnim situacijama može samo doći do zamora uslijed suosjećanja s drugima, a to možemo prepoznati po ovim simptomima i reagirati:

• apatija
• povišena razina anksioznosti
• previše ili premalo sna
• problemi s koncentracijom
• fizičke boljke poput glavobolje ili trbobolje
• veća sklonost prehladama
• osjećaj nervoze i nestrpljivosti
• prestanak uživanja u aktivnostima koje su nam do nedavno puno značile
• smanjena briga za sebe

KAKO SI MOŽEMO POMOĆI?

Naučiti prepoznati i učinkovito upravljati gore navedenim znakovima i simptomima je iznimno važno želimo li i dalje biti emaptična osoba, no ona osoba koja će sebe stavljati na prvo mjesto. Ako se ovi znakovi zanemaruju, simptomi i emocije se mogu pojačati te na kraju dovesti do ozbiljnijih mentalnih i fizičkih problema

Za takvo stanje, koje ne dolazi preko noći, ima rješenja. Andrea M. Risi, certificirana savjetnica za emocionalna stanja, preporučuje ove korake.

1. Uzmite si vrijeme za dovoljno sna i kvalitetnu hranu
Ako ne brinete o vlastitom tijelu pravilnom prehranom i osiguravanjem dovoljno sna, ne možete brinuti ni o drugima. Toliko jednostavno, a rijetki to čine. Zato svaki dan započnite barem kvalitetnim doručkom, a noću odvojite barem 6-7 sati za počinak.

2. Pokrenite svoje tijelo
Iako često zvuči kao floskula, fizičko kretanje je od presudne važnosti ne samo za fizičko nego i za mentalno zdravlje. Brojni psihijatri i psihoterapeuti preporučuju ga kao dodatak terapiji, bilo da je riječ samo o šetnji, trčanju ili bilo kojem individualnom ili grupnom sportu.

Čak i deset minuta vježbanja dnevno ili dvadesetak minuta šetnje može drastično smanjiti razinu lučenja kortizola, hormona stresa.

3. Naučite kako postaviti granice
Ako ste do grla u vlastitim problemima, a prijateljica vas zove da zajedno izađete jer se želi požaliti na probleme na poslu, smireno joj pojasnite kako se osjećate i da se u ovom trenutku ne možete vidjeti s njome. Dajte joj do znanja da ste tu preko mobitela, ali da se u ovom trenutku morate usredotočiti na svoj problem te da ćete joj se javiti čim ga riješite.

Ako vas članovi obitelji neprestano mole za financijsku pomoć, a znate da to ne možete više raditi u onolikoj mjeri kao nekada, recite im to, naročito ako postoji neki drugi način. Potpuno je druga stvar kada si to možete priuštiti bez posljedica.

Ako uobičajeno preuzimate na sebe poslove kolega koji se izvlače od obaveza zbog onog ili ovog razloga, nemojte to više raditi. Nemojte biti „Katica za sve“.

Zamor suosjećanja neminovno nas mijenja kao osobe, a na nama je da to prepoznamo, prihvatimo da svako ljudsko biće ima svoje granice te da na prvo mjesto uvijek moramo staviti sebe. To nije sebičnost, to je iskazivanje ljubavi prema jedinoj osobi koju ćemo uvijek imati – sebi.